Sama protiv svijeta: Priča o Ani i njezinoj borbi za majčinstvo

“Ana, moramo biti iskreni. Vaše šanse su vrlo male. Možda nikada nećete moći imati dijete.” Te riječi doktora Kovačevića odzvanjale su mi u glavi kao najgora kazna. Sjedila sam u sterilnoj ordinaciji, stisnutih šaka, dok su mi suze klizile niz lice. Pogledala sam ga kroz maglu očaja i pitala: “Zar baš ništa ne mogu učiniti?” On je samo slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled.

Tog dana, svijet mi se urušio. Imala sam 36 godina, bila sam sama, bez partnera, ali s jasnom željom – željela sam biti majka. Moja mama, Ružica, uvijek je govorila: “Ana, život nije fer, ali moraš biti jača od njega.” No, kad sam joj ispričala što mi je doktor rekao, samo je šutjela. Otac, Ivan, nije ni znao što reći. “Možda je tako suđeno,” promrmljao je dok je gledao kroz prozor.

U malom stanu na Trešnjevci osjećala sam se kao da me cijeli svijet gleda i osuđuje. Prijateljice su već imale djecu, pričale su o pelenašima, vrtićima i prvim zubima. Ja sam slušala njihove priče s osmijehom na licu, ali srce mi je pucalo svaki put kad bih čula riječ “mama”.

Jedne večeri, nakon još jednog obiteljskog ručka na kojem me tetka Ljiljana pitala: “A kad ćeš ti napokon nekoga dovesti?” odlučila sam da više neću čekati. Prijavila sam se na listu čekanja za umjetnu oplodnju. Sama. Bez partnera. Znala sam da će to izazvati lavinu komentara i osuda, ali nisam više mogla živjeti u sjeni tuđih očekivanja.

Prvi put kad sam došla u kliniku za umjetnu oplodnju u Zagrebu, osjećala sam se kao uljez. Svi su me gledali ispod oka – medicinske sestre, drugi parovi u čekaonici. Jedna žena, Jasmina, šapnula je svojoj prijateljici: “Vidi ovu samu… Tko zna što joj je?” Pravila sam se da ne čujem, ali riječi su me boljele više nego što bih htjela priznati.

Moja najbolja prijateljica Martina pokušavala me ohrabriti: “Ana, ti si hrabra! Ja to nikad ne bih mogla sama.” Ali kad sam joj ispričala koliko košta svaki pokušaj umjetne oplodnje i koliko malo država pokriva za žene bez partnera, samo je uzdahnula: “Pa tko to može platiti?”

Svaki dan bio je nova borba – s birokracijom, s novcem kojeg nije bilo dovoljno ni za stanarinu ni za lijekove, s roditeljima koji su šutjeli ili izbjegavali temu. Jedne večeri otac mi je rekao: “Ana, možda bi trebala odustati. Nije to za tebe.” Pogledala sam ga ravno u oči i rekla: “Tata, ovo je moj život. Ako ne pokušam, nikad si neću oprostiti.”

Prvi pokušaj nije uspio. Drugi također. Novac se topio brže nego što sam mogla zaraditi. Radila sam prekovremeno u uredu kod odvjetnice Mirele, ali svaki dodatni sat bio je težak – tijelo mi je bilo umorno od hormona i injekcija, a duša od čekanja.

Jednog jutra probudila sam se s krvarenjem. Znala sam što to znači. Sjela sam na pod kupaonice i plakala satima. Nazvala sam mamu i rekla joj: “Ne mogu više.” Došla je odmah, sjela kraj mene i prvi put nakon dugo vremena zagrlila me kao dijete. “Ana, ako ti ovo znači sve na svijetu, ja ću biti uz tebe.”

Nakon trećeg neuspjelog pokušaja razmišljala sam da odustanem. Onda mi je stigla poruka od Martine: “Znaš li koliko si žena inspirirala? Ne smiješ stati sada!” Te riječi su mi dale snagu da pokušam još jednom.

Četvrti pokušaj bio je posljednji koji sam si mogla priuštiti. Doktor Kovačević me pogledao ozbiljno: “Ana, moramo biti realni…” Prekinula sam ga: “Ne želim više slušati statistike. Samo mi recite što dalje.” U tih nekoliko tjedana čekanja između transfera i rezultata nisam spavala ni jednu noć. Svaki dan bio je kao vječnost.

Kad sam napokon primila poziv iz klinike i čula riječi: “Ana, trudni ste,” nisam mogla vjerovati. Plakala sam na tramvajskoj stanici dok su me prolaznici čudno gledali. Nazvala sam mamu: “Mama… uspjela sam!” S druge strane čula sam samo tišinu pa jecaj.

Ali ni tada borba nije završila. Komentari susjeda: “Sama ćeš odgajati dijete? Kako misliš to izvesti?” ili “Nije to prirodno…” bili su svakodnevica. U trgovini me prodavačica pitala: “A gdje vam je muž?” kao da žena bez muža ne može biti majka.

Svaku večer gledam svoj trbuh kako raste i pitam se jesam li dovoljno jaka za sve što dolazi. Ali onda se sjetim svih žena koje su prošle isto ili još gore – onih koje nikad nisu dobile priliku ili koje su morale otići iz Hrvatske jer ovdje nisu imale podršku.

Danas znam da nisam sama protiv svijeta – jer svaka žena koja se bori za svoje pravo na majčinstvo nosi dio moje priče u sebi.

Ponekad se pitam: Koliko nas još mora proći kroz isto da bi društvo shvatilo koliko smo jake? Hoće li ikada prestati gledati nas kao manje vrijedne samo zato što biramo svoj put?