Između Ljubavi i Odanosti: Moj Život Između Muža i Unuka

“Ne možeš ih više viđati, Ljiljana! Dosta je bilo!” vikao je Dragan, moj muž, dok su mu ruke drhtale od bijesa. Stajala sam nasred naše dnevne sobe u Sarajevu, okružena tišinom koja je prijetila da me proguta. Na stolu su ležale dvije šolje kafe, još uvijek tople, ali između nas je zjapila provalija koju nisam znala premostiti.

“To su moja djeca, Dragan! Naša krv! Kako možeš tražiti od mene da ih se odreknem?” glas mi je pucao, a suze su mi već klizile niz obraze. On je okrenuo glavu, gledao kroz prozor kao da će mu pogled na Trebević dati odgovore koje meni nije mogao dati.

Sve je počelo prije dvije godine, kad je naša kćerka Sanja odlučila da se razvede od svog muža, Amira. Dragan to nije mogao podnijeti. “U našoj kući se ne razvodi!” govorio je iznova, kao da će tvrdoglavo ponavljanje promijeniti stvarnost. Sanja je otišla s dvoje djece, Lejlom i Damirom, i preselila se kod mene na nekoliko mjeseci. Dragan je tada prvi put rekao: “Ako ona ostane ovdje, ja odlazim.”

Nisam znala šta da radim. Srce mi se cijepalo između muža kojeg volim i kćerke koja me treba. No, kad sam vidjela kako Lejla noću plače i grli svog medvjedića, znala sam da ne mogu okrenuti leđa unucima. Dragan je tada počeo dolaziti kući kasno, izbjegavao nas je, a kad bi bio tu, šutio bi ili vikao.

Jedne večeri, dok sam spremala večeru, Sanja mi je tiho rekla: “Mama, možda bi bilo bolje da odemo. Ne želim ti praviti probleme.” Pogledala sam je i shvatila koliko je umorna. “Niste vi problem. Problem je što tvoj otac ne može prihvatiti da život nije uvijek onakav kakav smo zamišljali.”

Sanja je ubrzo pronašla stan i odselila s djecom. Dragan je mislio da će tada sve biti kao prije. Ali nije bilo. Svaki vikend sam odlazila kod Sanje da vidim Lejlu i Damira. Dragan bi tada sjedio sam kod kuće ili išao kod prijatelja na šah. Počeli smo živjeti kao stranci.

Prošle zime, Lejla se razboljela. Upala pluća. Sanja me zvala u tri ujutro: “Mama, bojim se, Lejla ima visoku temperaturu.” Bez razmišljanja sam obukla kaput i otišla kod njih. Dragan me gledao kako izlazim iz stana bez riječi.

Kad sam se vratila nakon tri dana, dočekao me hladan pogled i rečenica koja mi još uvijek odzvanja u ušima: “Ili oni ili ja.”

Noći sam provodila budna, gledajući stare slike – naše svadbe na Baščaršiji, Sanjine mature, Lejlino prvo rođendansko slavlje. Sjećanja su me gušila. Sjetila sam se svojih mladalačkih snova – željela sam biti učiteljica, putovati svijetom, ali život me vezao za porodicu i svakodnevicu. Nikad nisam požalila zbog toga… do sada.

Jednog dana, dok sam sjedila s Lejlom u parku kod Vijećnice, pitala me: “Bako, zašto dedo ne dolazi više?” Nisam znala šta da kažem. Kako djetetu objasniti da odrasli ponekad biraju ponos umjesto ljubavi?

Vratila sam se kući i zatekla Dragana kako sjedi u mraku. “Ljiljana, ja ne mogu više ovako. Ili ćeš biti sa mnom ili s njima.”

“Dragan, ja te volim, ali ne mogu ostaviti svoju djecu i unuke. To nisi smio ni tražiti od mene.”

Tada je ustao i otišao bez riječi. Vrata su zalupila tako jako da su slike na zidu zadrhtale.

Dani su prolazili u tišini i samoći. Prijateljice su mi govorile: “Ljiljana, moraš misliti na sebe!” Ali kako? Kad god bih zatvorila oči, vidjela bih Lejlin osmijeh i Draganove tužne oči.

Jednog jutra stiglo mi je pismo – Dragan traži razvod. Ruke su mi drhtale dok sam ga čitala. Četrdeset godina zajedničkog života stalo je u nekoliko redova hladnog birokratskog jezika.

Sanja me zagrlila kad sam joj rekla: “Mama, nisi sama.” Ali osjećala sam se izgubljeno kao nikad prije.

Počela sam volontirati u školi gdje ide Damir. Djeca su mi vraćala osmijeh na lice. Polako sam učila živjeti sama sa sobom – prvi put nakon toliko godina.

Dragan me nikad nije nazvao. Čula sam da živi kod brata u Mostaru.

Ponekad sjedim na balkonu i gledam zalazak sunca nad Sarajevom. Pitam se: Jesam li pogriješila? Je li moguće biti dobar roditelj i dobar supružnik istovremeno? Ili nas život uvijek natjera da biramo između ljubavi i odanosti?

Možda vi znate odgovor bolje od mene… Da li ste ikada morali birati između porodice i ljubavi? Kako ste preživjeli tu bol?