Pomogla sam sinu spasiti dom, a sada sam samo gost u njegovom životu
“Mama, molim te, nemoj se miješati. Ovo je moj dom!” Martinove riječi odzvanjaju mi u glavi dok sjedim na rubu kreveta u maloj sobi koju mi je dodijelio. Ruke mi drhte, srce mi lupa kao da će iskočiti iz grudi. Gledam kroz prozor, kiša lagano pada po starom dvorištu, a ja se pitam kako smo došli do ovoga.
Prije samo dvije godine, Martin je bio na rubu. Banka mu je prijetila ovrhom, a on je sjedio za kuhinjskim stolom, glave u rukama, dok mu je supruga Ivana tiho plakala u drugoj sobi. “Mama, ne znam što da radim. Izgubit ćemo sve…” rekao mi je tada, glas mu je bio slomljen, oči crvene od neprospavanih noći. Nisam ni trepnula – prodala sam svoj zlatni lančić koji mi je ostao od pokojnog muža, podigla štednju koju sam godinama skupljala za crne dane i dala mu sve. “Sine, ovo je tvoj dom. Tvoja djeca trebaju imati krov nad glavom. Ne brini za mene.”
Tada sam bila ponosna na sebe. Osjećala sam da sam ispunila svoju majčinsku dužnost. Ali sada… Sada se osjećam kao uljez. Svaki put kad predložim nešto – da promijenimo zavjese, da kupimo novi stol za blagovaonicu ili da povedemo unuke u park – Martin me pogleda preko ramena i kaže: “Mama, to nije tvoja briga. Ovo je moj dom.”
Ivana me gleda s mješavinom sažaljenja i nelagode. Znam da joj smetam. Znam da bi najradije da odem. Ali gdje da idem? Stan koji sam imala u Sarajevu prodala sam da bih im pomogla. Sada nemam ništa osim ove sobe i uspomena koje me guše.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, skupila sam hrabrost i sjela s Martinom za stol. “Sine, možemo li razgovarati?”
Pogledao me umorno, kao da mu smetam u najvažnijem poslu na svijetu.
“Što je sad, mama?”
“Znaš… Ja sam ti pomogla kad ti je bilo najteže. Nisam tražila ništa zauzvrat, ali… Osjećam se kao stranac ovdje. Kao da nemam pravo ni reći što mislim.”
Martin je uzdahnuo i odmahnuo rukom.
“Mama, ne želim sad o tome. Znaš koliko imam problema na poslu? Ovo je moj dom i ja odlučujem što će biti u njemu. Ti si mi pomogla i hvala ti na tome, ali… Moraš shvatiti da si sad gost ovdje.”
Gost? Ta riječ me pogodila kao nož u srce. Gost u kući koju sam pomogla spasiti. Gost kod vlastitog sina.
Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svih onih godina kad sam ga nosila na rukama, kad sam radila po dva posla da bi imao sve što mu treba. Sjetila sam se kako sam ga tješila kad su ga djeca zadirkivala zbog naočala, kako sam mu šivala kostime za maskenbal i pravila kolače za rođendane.
Sjetila sam se i svog pokojnog muža, Jasmina, kako bi uvijek govorio: “Djeca su naše blago, ali ne smijemo zaboraviti ni sebe.” Ja sam zaboravila sebe. Sve sam dala njima.
Sljedećih dana pokušavala sam biti nevidljiva. Kuhala sam ručak kad nikoga nije bilo doma, čistila kad su svi otišli na posao ili u školu. Unuci su me voljeli – uvijek bi dotrčali do mene s crtežima i pričama iz škole – ali Ivana bi ih brzo odvukla u njihovu sobu.
Jednog popodneva čula sam Ivanu kako šapće Martinu:
“Ne može ona ovako stalno biti tu… Osjećam se kao da nemam svoj mir.”
Martin joj je odgovorio tiho, ali dovoljno glasno da čujem:
“Što hoćeš da radim? Nema kamo otići… Ne mogu je izbaciti na ulicu!”
Taj razgovor me slomio. Nisam željela biti teret svom djetetu. Nisam željela biti razlog svađa u njihovoj obitelji.
Počela sam razmišljati o povratku u Sarajevo, ali tamo više nemam nikoga ni ništa. Prijateljice su se raselile po svijetu ili su umrle. Stan koji sam prodala više ne postoji za mene.
Jedne večeri došla mi je unuka Lejla i sjela mi u krilo.
“Bako, zašto si tužna?”
Pogledala sam je kroz suze i nasmiješila se.
“Nisam tužna, dušo moja. Samo malo umorna.”
Ali ona me zagrlila tako snažno da su mi suze potekle niz lice.
Te noći napisala sam pismo Martinu:
“Dragi sine,
Znam da ti smetam i da ti nije lako sa mnom pod istim krovom. Znam i da si zahvalan što sam ti pomogla kad ti je bilo najteže, ali osjećam da više nemam svoje mjesto ovdje. Ne želim biti teret tebi ni tvojoj obitelji. Ako misliš da bi vam bilo lakše bez mene, reci mi to otvoreno. Naći ću način da odem.
Tvoja mama”
Ostavila sam pismo na njegovom stolu i cijelu noć nisam spavala.
Ujutro je došao do mene, oči su mu bile crvene.
“Mama… Nisam znao da se tako osjećaš… Žao mi je… Samo… Toliko toga mi je na leđima… Nisam htio biti grub…”
Zagrlio me prvi put nakon dugo vremena.
Ali riječi koje je izgovorio prije toga ne mogu zaboraviti.
Sada sjedim ovdje i pitam se: Jesmo li mi roditelji sami krivi što nas djeca uzmu zdravo za gotovo? Gdje prestaje ljubav, a počinje žrtva koja nas uništava?