Kuća koja nas je razdvojila – priča Mirele iz Sarajeva

“Ne mogu vjerovati, Adnane! Kako si mogao?” moj glas je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, stežući papire koje sam upravo pronašla. Adnan je sjedio na rubu kauča, gledajući u pod, izbjegavajući moj pogled. “Mirela, molim te… Nisam imao izbora. Mama nije imala gdje…” Njegove riječi su mi zvučale kao izdaja. Godinama smo štedjeli, odricali se putovanja, novih cipela, čak i rođendanskih poklona za našu kćerku Lejlu. Sve zbog sna o vlastitom stanu. A sada, sve je nestalo – zbog kuće njegove majke u Vogošći.

U tom trenutku, osjećala sam se kao da mi je neko iščupao srce iz grudi. “A šta je sa nama? Šta je sa Lejlom? Zar mi nismo tvoja porodica?” suze su mi klizile niz lice. Adnan je šutio. Znao je da nema opravdanja.

Te noći nisam spavala. Lejla je došla do mene oko ponoći, tiho šapćući: “Mama, zašto plačeš?” Zagrlila sam je čvrsto, osjećajući kako mi se cijeli svijet ruši. Nisam imala snage da joj objasnim. Samo sam joj obećala: “Bit ćemo dobro, obećavam.”

Sljedećih dana kuća je bila ispunjena tišinom i napetošću. Adnan je sve češće nestajao iz stana, a ja sam pokušavala sakriti istinu od Lejle. Moja svekrva, Senada, dolazila je svaki drugi dan, noseći pite i komentare: “Znaš, Mirela, nije lako biti sama žena u ovim godinama. Dobro je što imam sina koji misli na mene.” Osjećala sam kako mi krv vrije u žilama.

Jedne večeri, dok smo Lejla i ja večerale u tišini, Adnan je ušao s koferom u ruci. “Selim se kod mame dok se stvari ne smire,” rekao je tiho. Nisam ni pokušala da ga zaustavim. Znala sam da je to kraj.

Naredne sedmice bile su najteže u mom životu. Gledala sam kako se naš zajednički život raspada pred očima naše kćerke. Ljudi su šaputali iza leđa: “Vidi je, ostala sama…” Moja majka Azra dolazila je svaki dan, donoseći supu i utjehu: “Mirela, nisi ti kriva. Muškarci su često slabi pred svojim majkama.” Ali ja sam osjećala samo prazninu.

Jednog jutra, dok sam vodila Lejlu u školu, srela sam staru prijateljicu Amru. “Mirela, čula sam… Ako ti treba posao u mojoj firmi, javi se.” Te riječi su mi dale tračak nade. Prijavila sam se i ubrzo počela raditi kao administrativna radnica. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da imam kontrolu nad svojim životom.

Ali problemi nisu nestali. Adnan je povremeno dolazio po Lejlu, ali odnos između nas bio je hladan kao sarajevska zima. Jednom prilikom, dok smo razmjenjivali Lejlu ispred škole, rekao mi je: “Znaš da nisam želio ovako… Ali mama nije imala nikoga osim mene.” Pogledala sam ga ravno u oči: “A šta je sa mnom? Zar ja nisam bila tvoja porodica?”

Lejla je sve teže podnosila situaciju. Počela je imati noćne more i povukla se u sebe. Jedne noći sam je zatekla kako piše pismo Djedu Mrazu: “Molim te, vrati tatu kući.” Srce mi se slomilo.

Odlučila sam potražiti pomoć psihologa za nas obje. Na prvoj seansi Lejla je tiho rekla: “Mama, bojim se da ćeš i ti otići.” Zagrlila sam je i obećala: “Nikada te neću ostaviti. Mi smo tim.”

Godine su prolazile. Naučila sam živjeti sama sa sobom i sa svojim ranama. Naučila sam da dom nisu zidovi koje smo izgubili, već ljubav koju dijelimo – ja i Lejla protiv svijeta. Počela sam pisati blog o svom iskustvu i uskoro su mi se javljale žene iz cijele Bosne i Hrvatske sa sličnim pričama.

Jednog dana dobila sam poruku od žene iz Mostara: “Hvala ti što si podijelila svoju priču. I ja prolazim kroz isto.” Tada sam shvatila da nisam sama.

Danas, kad pogledam Lejlu kako odrasta u snažnu djevojku, znam da smo preživjele najgore. I dalje boli kad vidim Adnana na ulici s majkom, ali više ne osjećam bijes – samo tihu tugu i ponos što nisam odustala.

Ponekad se pitam: Da li su zidovi vrijedni toga da izgubimo porodicu? Šta vi mislite – gdje zapravo počinje i završava dom?