Predala sam sinu obiteljsku kuću – sada sam strankinja u vlastitom domu
“Ne ostavljaj šalicu tu, mama, znaš da Lejla ne voli kad stoji prljavo posuđe na stolu!” – glas mog sina Ivana odjeknuo je kroz kuhinju, a ja sam se na trenutak ukočila s tanjurom u ruci. Pogledala sam ga, tražeći u njegovim očima onog dječaka koji je nekad trčao ovim hodnicima, a sada mi govori gdje smijem i ne smijem ostaviti šalicu u kući koju sam gradila s pokojnim mužem.
Zastala sam, osjećajući kako mi srce lupa brže nego što bi trebalo. “Oprosti, zaboravila sam…” promrmljala sam, pokušavajući sakriti drhtaj u glasu. Lejla, njegova supruga, samo je prevrnula očima i nastavila slagati igračke njihove djece po dnevnom boravku. Djeca su se igrala na podu, a ja sam stajala na pragu kuhinje, osjećajući se kao uljez.
Nekad je ova kuća mirisala na svježe pečeni kruh i zvučala od smijeha. Sjećam se kako smo Ivan i ja zajedno sadili ruže ispod prozora, kako je moj muž Ante popravljao ogradu dok sam ja kuhala ručak za sve nas. Sada su ti dani daleko, a ja sam sama među ljudima koje najviše volim.
Sve je počelo prije dvije godine, kad sam odlučila prepisati kuću na Ivana. “Mama, to je tvoja kuća, još si mlada!” govorio je tada, ali ja sam bila uvjerena da je vrijeme da on preuzme odgovornost. “Bit će ti lakše kad znaš da je sve riješeno dok si živa,” rekla sam mu tada. Nisam ni slutila koliko će mi te riječi kasnije odzvanjati u glavi.
Prvih nekoliko mjeseci sve je bilo isto. Ivan i Lejla su mi zahvaljivali, djeca su me grlila kao i uvijek. Ali onda su počele male promjene – prvo su zamijenili zavjese, onda su maknuli stare slike sa zida. “Mama, vrijeme je za malo modernizacije,” rekla mi je Lejla s osmijehom koji nije dopirao do očiju.
Nisam se bunila. Govorila sam sebi da je to normalno, da svaka generacija želi ostaviti svoj trag. Ali kad su izbacili stari ormar iz spavaće sobe – ormar koji mi je tata napravio kad sam se udala – osjetila sam kako mi nešto puca u prsima.
Jedne večeri, dok su svi gledali televiziju, skupila sam hrabrost i upitala: “Mogu li vratiti onaj ormar u svoju sobu? Znam da zauzima mjesta, ali…”
Lejla me prekinula: “Ma, mama, taj ormar je star i ružan. Bolje ti je s ovim novim. Vidi kako se ladice lako otvaraju!”
Ivan je šutio. Samo je slegnuo ramenima i nastavio gledati utakmicu.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam kroz prozor u dvorište koje više nije mirisalo na moj život. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Je li ljubav prema djetetu uvijek znači odricanje od sebe?
Počela sam sve više vremena provoditi vani – šetala bih do trgovine iako mi ništa nije trebalo, sjedila bih na klupi ispred crkve i gledala ljude kako prolaze. Moja prijateljica Marija primijetila je da nešto nije u redu.
“Što ti je, Anđelka? Nisi više ona stara ti,” rekla mi je jednog dana dok smo pile kavu kod nje.
“Ne znam… osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Sve što sam gradila nestaje pred mojim očima. Ivan i Lejla… kao da im smetam,” priznala sam kroz suze.
Marija me zagrlila. “Znaš, nisi jedina. I meni su djeca uzela stan kad su se vjenčali. Sad me pitaju kad ću kod sestre na more da mogu imati stan za sebe. To ti je danas tako…”
Nisam znala što reći. Je li to stvarno tako? Je li to cijena roditeljstva?
Jednog dana, dok sam spremala ručak za sve nas, Ivan je došao do mene.
“Mama, Lejla i ja smo razmišljali… možda bi ti bilo bolje da odeš kod Marije na par tjedana? Djeca imaju školu online pa im treba mir… znaš kako je bučno kad si stalno tu.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Nisam mogla vjerovati što čujem.
“Znači… smetam vam?” upitala sam tiho.
Ivan me pogledao kao da mu je neugodno. “Nije to… samo… znaš kako je danas sve drugačije. Ti si uvijek dobrodošla, ali…”
Nisam ga pustila da završi. Otišla sam u svoju sobu i plakala kao dijete.
Te večeri spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Marije. Sjedile smo do kasno u noć i pričale o svemu što smo izgubile – ne samo kuće i stanove, nego osjećaj pripadnosti.
Dani su prolazili, a ja sam shvatila da više nemam dom. Kuća koju sam gradila nije više moja; sin kojem sam dala sve što imam sada ima svoj život u kojem za mene nema mjesta.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam mu dala kuću? Je li moguće biti stranac u vlastitom životu? Ili je to jednostavno sudbina svih nas koji volimo više nego što znamo čuvati sebe?