Oči stare prijateljice: Povratak Mileni
“Jelena, jesi li to stvarno ti?” — glas joj je bio tih, gotovo nečujan, ali u toj jednoj rečenici bilo je više bola nego što sam mogla podnijeti. Stajala sam ukočeno u prepunom autobusu broj 26, dok su ljudi oko nas nervozno gurali i mrmljali zbog gužve. U očima žene ispred mene, ispod modrice koja se stidljivo skrivala ispod sloja pudera, prepoznala sam Milenu. Moju Milenu. Nekada smo dijelile sve: prve cigarete na klupi kod Kalemegdana, tajne o momcima, snove o bijegu iz sivila svakodnevice. A onda sam je ostavila samu, baš kad joj je najviše trebala.
“Milena…” — izustila sam, ali riječi su mi zapele u grlu. Pogledala me je kao da moli za oprost, a ja sam osjećala da bih trebala biti ta koja moli nju. Autobus je stao kod Vukovog spomenika, a ona je naglo izašla. Bez razmišljanja, potrčala sam za njom.
“Čekaj! Molim te!” — viknula sam dok su mi suze navirale na oči. Stigla sam je na trotoaru, gdje je stajala pogrbljena, držeći torbu kao štit.
“Zašto si otišla?” — pitala je tiho, ne gledajući me.
Nisam znala šta da kažem. Sjećanja su navirala: onaj dan kad mi je priznala da je muž prvi put udario. Nisam znala kako da reagujem, pa sam šutjela. Onda sam se povukla, opravdavajući se poslom, obavezama, vlastitim strahovima. Nisam joj bila prijateljica kakvu je zaslužila.
“Bojala sam se… Nisam znala kako da ti pomognem,” prošaptala sam.
Milena se nasmijala gorko. “Niko ne zna. Svi misle da će proći samo od sebe. Ali ne prolazi. Samo postaje gore.”
Stajale smo tako nekoliko trenutaka u tišini, dok su automobili prolazili i ljudi žurili svojim životima. Osjetila sam kako mi ruka drhti dok sam je uhvatila za dlan.
“Neću te više ostaviti samu,” rekla sam odlučno. “Idemo kod mene.”
Pogledala me s nevjericom, ali u njenim očima vidjela sam tračak nade koji nisam vidjela godinama.
U mom stanu, dok je grijala ruke na šalici čaja, pričala mi je sve: o noćima kada nije smjela zaspati od straha, o danima kada je glumila sreću pred sinom Filipom, o tome kako je svaki put vjerovala da će biti bolje. I o tome kako nije imala kome da se obrati.
“Mama mi kaže da trpim zbog djeteta. Da će ga otac uzeti ako odem,” šapnula je.
“A šta ti kaže srce?” pitala sam.
Pogledala me kroz suze: “Da ću umrijeti ako ostanem još jednu noć tamo.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam Milenu kako spava na mom kauču, sklupčana kao dijete. Osjećala sam krivicu što sam je ostavila samu onda kad joj je bilo najteže. Ali osjećala sam i bijes – na sebe, na njenog muža, na društvo koje šuti.
Sutradan smo otišle u Centar za socijalni rad. Milena je drhtala dok je pričala svoju priču socijalnoj radnici, a ja sam joj držala ruku cijelo vrijeme. Nije bilo lako – birokratija, sumnjičavi pogledi, pitanja bez odgovora.
“Jeste li sigurni da želite prijaviti supruga? Znate li šta to znači?” pitala ju je službenica hladnim glasom.
Milena je klimnula glavom, a ja sam osjetila ponos kakav nisam dugo osjetila.
Narednih dana borile smo se zajedno: tražile advokata, razgovarale sa psihologom, pokušavale pronaći stan za nju i Filipa. Njena majka ju je zvala svaki dan i preklinjala da se vrati mužu “zbog djeteta”.
Jedne večeri Milena je slomljeno sjela na pod mog hodnika i zaplakala:
“Možda su svi u pravu… Možda ja nisam dovoljno jaka za ovo…”
Sagnula sam se pored nje i zagrlila je najjače što sam mogla.
“Ti si najhrabrija žena koju poznajem. I nisi sama više. Nikad više.”
Nakon mjesec dana borbe, Milena i Filip su dobili privremeni smještaj u sigurnoj kući. Prvi put nakon dugo vremena vidjela sam osmijeh na njenom licu koji nije bio lažan.
Na rastanku me zagrlila i šapnula:
“Da te nisam srela tog dana… Ne znam bih li još bila živa. Hvala ti što si mi pružila ruku kad niko drugi nije htio.”
Vraćajući se kući kroz beogradsku noć, razmišljala sam o svemu što smo prošle. Koliko žena svakog dana ćuti iz straha? Koliko prijateljica okreće glavu jer ne zna šta da kaže?
Možda ne možemo promijeniti svijet preko noći, ali možemo biti tu – jedno za drugo. Jer ponekad jedna poruka, jedan zagrljaj ili samo prisutnost može spasiti život.
Pitam vas: Koliko puta ste okrenuli glavu pred tuđom boli? I jeste li spremni pružiti ruku kad zatreba?