„Podijelimo račun, molim te” – Večer koja mi je promijenila život
„Podijelimo račun, molim te.”
Te riječi odzvanjale su mi u ušima dok sam zurila u Ivana preko stola u malom restoranu u centru Sarajeva. Večer je trebala biti posebna – moj rođendan, svijeće, lagana glazba, miris bosanskog lonca u zraku. Umjesto toga, osjećala sam kako mi se srce steže, a obrazi žare od neugode. Nikad prije nisam bila u ovakvoj situaciji. U mojoj obitelji, muškarac je uvijek bio taj koji bi platio večeru, pogotovo za posebne prilike. Tako su me učili mama i nana: „Muškarac treba biti džentlmen.”
Ivan je sjedio nasuprot meni, nervozno prebirući po računu. „Znaš, mislim da je fer da podijelimo. Danas su vremena drugačija.”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela pokazati slabost. Sjetila sam se svih onih razgovora s prijateljicama iz Zagreba, koje su mi govorile da sam previše tradicionalna, da moram naučiti biti samostalna. Ali što ako ne želim biti samostalna na ovaj način? Što ako želim da me netko razmazi, barem na moj rođendan?
„Nije problem,” izustila sam tiho, iako je u meni sve vrištalo. U tom trenutku nisam znala što me više boli – Ivanova škrta gesta ili moja nesposobnost da kažem što stvarno osjećam.
Nakon večere šetali smo Ferhadijom, ali razgovor je bio isprekidan i hladan. Ivan je pričao o poslu, o tome kako mu je teško u firmi, kako ga šefica stalno kritizira. Nisam ga slušala. U glavi mi je odzvanjalo: „Zašto nisam rekla što mislim? Zašto uvijek šutim?”
Kad sam stigla kući, mama me dočekala s osmijehom. „Kako je bilo?”
Slegnula sam ramenima. „Dobro.”
„Je li te počastio?”
Nisam odgovorila. Osjetila sam kako mi se grlo steže.
Sljedećih dana nisam mogla izbaciti tu večer iz glave. Prijateljica Lejla me zvala na kafu.
„Ma pusti ga, nije te vrijedan,” rekla je odmah nakon što sam joj ispričala što se dogodilo.
„Ali možda ja previše očekujem?”
Lejla me pogledala ozbiljno. „Nije stvar u računu. Stvar je u poštovanju. Ako mu nije stalo da ti barem na rođendan pokaže pažnju, što možeš očekivati kasnije?”
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Počela sam razmišljati o svim situacijama kada sam pristajala na manje nego što zaslužujem – ne samo s Ivanom, nego i s prijateljima, na poslu, pa čak i u obitelji.
Sutradan sam odlučila nazvati Ivana.
„Moramo razgovarati,” rekla sam čim se javio.
Sjeli smo u park na klupi ispod stare lipe. Ruke su mi drhtale.
„Znaš, dugo sam razmišljala o onoj večeri,” počela sam. „Nije stvar u novcu. Stvar je u tome da sam se osjećala nevažnom.”
Ivan je šutio.
„Možda ti to nije bilo bitno, ali meni jest. Želim znati da nekome značim.”
Pogledao me zbunjeno. „Ali ti si jaka žena. Mislio sam da ti to ne smeta.”
„Možda jesam jaka, ali to ne znači da ne želim pažnju i poštovanje.”
Osjetila sam olakšanje čim sam to izgovorila. Prvi put u životu rekla sam naglas ono što osjećam.
Ivan je samo slegnuo ramenima. „Možda nismo jedno za drugo.”
I tada sam shvatila – možda stvarno nismo.
Vratila sam se kući s osjećajem tuge, ali i ponosa. Mama me opet dočekala na vratima.
„Što je bilo?”
Pogledala sam je i nasmijala se kroz suze. „Prvi put sam rekla što mislim.”
Mama me zagrlila čvrsto kao kad sam bila mala.
Te noći dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svim ženama koje poznajem – o svojoj nani koja nikad nije smjela reći što misli, o mami koja je uvijek šutjela pred tatom, o prijateljicama koje pristaju na kompromise iz straha da ne ostanu same.
Zašto nas društvo još uvijek uči da šutimo? Zašto nam govore da budemo jake, ali ne i da tražimo ono što zaslužujemo?
Sljedećih tjedana počela sam mijenjati male stvari – na poslu sam tražila povišicu koju sam odgađala mjesecima, prijateljici sam rekla da me povrijedilo kad je zaboravila moj rođendan, bratu sam priznala da mi smeta kad se šali na moj račun pred drugima.
Svaki put kad bih postavila granicu, osjećala bih se malo jačom.
Jedne večeri sjela sam sama u isti onaj restoran gdje smo Ivan i ja bili zadnji put. Naručila sam sebi desert koji si nikad prije nisam priuštila i platila ga s osmijehom.
Shvatila sam da vrijedim – bez obzira tko sjedi preko puta mene.
Možda nije lako reći ‘ne’, ali još je teže živjeti život u kojem stalno pristaješ na manje nego što zaslužuješ.
Ponekad se pitam: Koliko nas još uvijek šuti kad bi trebale vikati? Koliko nas pristaje na kompromise iz straha da ne ostane same? Možda je vrijeme da svaka od nas postavi svoje granice – i konačno nauči reći ‘dosta’. Što vi mislite – gdje vi povlačite crtu?