Nisam tvoja sluškinja! — Kako sam nakon dvadeset godina braka izgubila sebe i ponovno se pronašla
“Šta si danas radila osim što si bila kući?” — riječi su odzvanjale kroz stan dok je vani tutnjala oluja. Stajala sam pored štednjaka, ruke mi drhtale iznad lonca graha, a u grudima mi je gorjela neka stara, zaboravljena bol. Gledala sam u Mirzu, svog muža, čovjeka s kojim sam provela dvadeset godina, i pitala se: kad sam točno prestala biti Snježana, a postala samo ‘ona koja pere, kuha i čisti’?
“Mirza, znaš li ti uopće kako izgleda moj dan?” pokušala sam mirno, ali glas mi je zadrhtao. On je samo slegnuo ramenima, zavalio se u fotelju i upalio TV. “Ma pusti me sad, umoran sam od posla.”
U tom trenutku, kroz prozor se prolomio grom, a ja sam osjetila kako mi nešto puca iznutra. Djeca — Ena i Filip — već su bila u svojim sobama, slušajući muziku ili tipkajući po mobitelima. Nisam im htjela prenositi svoju tugu, ali osjećala sam se kao duh u vlastitom domu.
Sjećam se dana kad smo Mirza i ja prvi put sjeli na klupu kod Vijećnice. Imao je osmijeh koji je obećavao svijet. Tada sam bila studentica književnosti, puna snova o pisanju romana i putovanjima. On je bio zgodan, duhovit i pažljiv. Obećao mi je da ćemo zajedno graditi život u kojem ću biti voljena i poštovana.
Dvadeset godina kasnije, moj svijet se sveo na popise za kupovinu, pranje veša i beskrajno spremanje tuđih stvari. Svaki dan isti: ustani prije svih, pripremi doručak, isprati djecu u školu, očisti stan, idi na pijacu, skuhaj ručak… I sve to bez riječi zahvalnosti. Čak ni za rođendan nisam dobila ništa osim usputnog “Sretan rođendan” dok je Mirza žurio na posao.
Jedne večeri, dok sam slagala veš u dječjoj sobi, Ena me upitala: “Mama, jesi li ti sretna?” Zastala sam s majicom u ruci. “Zašto pitaš?” Ena je slegnula ramenima: “Samo… uvijek si umorna i nikad ne ideš nigdje. Tata stalno viče na tebe.”
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale Enine riječi. Pogledala sam se u ogledalo — lice umorno, bore oko očiju, kosa bez sjaja. Gdje je nestala ona djevojka s klupe kod Vijećnice? Jesam li ovo stvarno ja?
Sljedećih dana počela sam primjećivati sitnice koje su me godinama izjedale: Mirza nikad nije pitao kako sam provela dan; djeca su očekivala da im sve bude servirano; čak ni moja sestra Ivana nije shvaćala koliko mi je teško. Kad bih joj se požalila, samo bi rekla: “Ma svi smo umorni. Takav je život.”
Ali nije to bio život kakav sam željela.
Jednog jutra, dok sam stajala pred vratima škole čekajući Filipa, srela sam staru prijateljicu Lejlu. Bila je nasmijana, pričala mi o svom poslu u knjižari i planovima za vikend izlet na Bjelašnicu. Osjetila sam zavist — ne zbog novca ili luksuza, nego zbog slobode koju je imala.
“Snježana, zašto ne dođeš na kafu kod mene? Imaš li vremena?” upitala me.
Zastala sam. Kad sam zadnji put popila kafu s prijateljicom? Kad sam zadnji put radila nešto samo za sebe?
Te subote otišla sam kod Lejle. Pričale smo satima o knjigama, filmovima i životu. Osjetila sam kako se nešto budi u meni — kao da se sjećam tko sam bila prije nego što su me svakodnevne obaveze progutale.
Kad sam se vratila kući, Mirza je bio ljut: “Gdje si ti do sad? Djeca su gladna!”
“Nisam tvoja sluškinja!” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Mirza me gledao kao da me prvi put vidi. Djeca su provirila iz sobe. U zraku je visio muk.
Te noći nisam plakala. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam ponos. Sljedećih dana počela sam uvoditi male promjene: tražila sam od Mirze i djece da sudjeluju u kućanskim poslovima; uzela sam nekoliko sati tjedno za volontiranje u gradskoj knjižnici; počela sam pisati kratke priče.
Naravno, nije bilo lako. Mirza se bunio: “Šta ti sad umišljaš? Sve ove godine si bila zadovoljna!” Djeca su gunđala kad su morala prati suđe ili usisavati.
Ali nisam odustajala.
Jednog dana došla mi je poruka od Lejle: “Tvoja priča koju si mi poslala — objavili su je na portalu! Čestitam!”
Plakala sam od sreće. Po prvi put nakon dvadeset godina osjećala sam da vrijedim nešto više od čiste kuhinje i skuhanog ručka.
Mirza je bio tih tih dana. Jedne večeri sjeo je kraj mene i rekao: “Možda te nisam dovoljno cijenio… Ali teško mi je kad se sve mijenja.” Pogledala sam ga ravno u oči: “I meni je bilo teško godinama dok se ništa nije mijenjalo. Sad želim živjeti — ne samo preživljavati.”
Djeca su polako počela shvaćati da mama ima pravo na svoje vrijeme i snove. Ena mi je donijela crtež na kojem smo nas dvije na planini: “Mama, hoćeš li me voditi na izlet kao Lejla svoju kćerku?”
Danas pišem ovu priču iz male sobe koju sam pretvorila u svoj kutak za pisanje. Mirza još uvijek uči kako biti partner, a ne gospodar kuće. Djeca pomažu više nego prije. Ja učim voljeti sebe — svaki dan iznova.
Ponekad se pitam: koliko nas žena živi ovako — nevidljive, potrošene, zaboravljene? I imamo li snage reći: ‘Dosta!’ prije nego što bude prekasno?