Između dvije vatre: Oporuka koja je razdvojila našu obitelj
“Kako možeš uzeti novac od svoje sestre? Imaš sve, a ona jedva preživljava!” Ružičin glas odjekivao je kroz dnevni boravak, oštar kao nož. Stajala sam nasred sobe, s ključevima u ruci i osjećajem da mi se tlo pod nogama ruši. Suprug Ivan sjedio je na rubu kauča, šutke gledajući u pod, dok je njegova sestra Sanja stajala pored prozora, suznih očiju i stisnutih šaka. Teta Ružica, uvijek glas razuma, sada je bila glas optužbe.
Sve je počelo prije mjesec dana, kad je Ivanova majka, baka Mara, preminula. Oporuka je stigla kao hladan tuš: stan u centru Zagreba ostavljen je Ivanu, dok je Sanji pripala samo stara vikendica u Gorskom kotaru, oronula i bez grijanja. “To nije pošteno!” vikala je Sanja već na prvom čitanju oporuke. “Mama je znala da nemam gdje živjeti! Kako si mogao to dopustiti?” Ivan je šutio, a ja sam osjećala kako se zidovi oko nas sužavaju.
Nisam odrasla u bogatstvu. Moji roditelji iz Bjelovara uvijek su nas učili da dijelimo ono malo što imamo. Kad sam se udala za Ivana, znala sam da njegova obitelj ima više, ali nisam mislila da će novac ikada biti razlog svađe. Ali sada, kad je baka Mara otišla, sve ono što je godinama tinjalo ispod površine izbilo je na vidjelo.
“Sanja, znaš da nisam ja pisao oporuku!” Ivan je napokon progovorio, glas mu je bio promukao. “Mama je tako odlučila.”
“Ali ti možeš promijeniti stvari! Možeš joj prepustiti stan ili barem pola!” Ružica nije popuštala. “Znaš da Sanja radi dva posla i jedva spaja kraj s krajem. Ti imaš sve – posao, ženu, djecu, kuću!”
Ivan me pogledao, tražeći podršku. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Što da kažem? Ako stan prepustimo Sanji, naša djeca gube sigurnost. Ako ga zadržimo, Sanja ostaje bez krova nad glavom.
Te noći nisam mogla spavati. Ivan je ležao okrenut leđima, a ja sam zurila u strop. Sjetila sam se svih onih nedjeljnih ručkova kod bake Mare, smijeha i priča o prošlim vremenima. Sada su svi ti trenuci nestali, zamijenjeni šutnjom i ljutnjom.
Sljedećih dana situacija se samo pogoršavala. Sanja je prestala dolaziti kod nas. Djeca su pitala zašto teta više ne dolazi na palačinke. Ivan je bio nervozan, stalno na telefonu s odvjetnikom. Ružica me zvala svaki drugi dan: “Ne mogu vjerovati da dopuštaš ovo! Zar nemaš srca?”
Jednog popodneva otišla sam do Sanje. Vrata mi je otvorila s podočnjacima i cigaretom u ruci. “Došla si vidjeti kako živi sirotinja?” upitala je gorko.
“Ne govori tako, Sanja… Znaš da mi nije svejedno. Ali ne znam što da radim. Ivan… on ne zna kako se nositi s ovim.”
Sanja se nasmijala kroz suze: “On ne zna? A ja znam? Cijeli život sam bila manje vrijedna jer sam žena, jer sam drugačija od njega! Mama ga je uvijek štitila, a mene tjerala da budem zahvalna za mrvice! Sad kad nema nikoga tko bi me branio, opet ostajem praznih ruku.”
Nisam imala odgovor. Samo sam sjela pored nje i pustila da tišina govori umjesto mene.
U danima koji su slijedili Ivan i ja smo se sve više udaljavali. Počeli smo se svađati zbog sitnica – tko će pokupiti djecu iz vrtića, tko će platiti račune. Sve se svodilo na to prokleto nasljedstvo koje nam je uništilo mir.
Jedne večeri Ivan je slomio tišinu: “Znaš li ti koliko sam ja radio za ovu obitelj? Koliko sam puta ostao prekovremeno da bi nam bilo bolje? Sad svi misle da sam pohlepan! A ja samo želim sigurnost za tebe i djecu!”
“A što ako ta sigurnost znači da će tvoja sestra završiti na ulici?” pitala sam tiho.
Ivan je sjeo i pokrio lice rukama: “Ne znam više što je ispravno…”
Teta Ružica nije odustajala. Organizirala je obiteljski sastanak – svi za istim stolom, kao nekad kod bake Mare. Zrak je bio težak od neizgovorenih riječi.
“Ovo nije samo pitanje novca,” rekla je Ružica odlučno. “Ovo je pitanje pravde i ljubavi među vama. Ako sad dozvolite da vas ovo razdvoji, nikad više nećete biti obitelj kakva ste bili.”
Ivan i Sanja su šutjeli. Pogledali su jedno drugo prvi put nakon dugo vremena – bez ljutnje, samo s tugom.
Na kraju smo odlučili – stan će se prodati, a novac podijeliti ravnopravno. Nije bilo lako; osjećaj gubitka bio je ogroman. Djeca su plakala jer više nećemo živjeti u istom kvartu, Sanja jer joj ni to nije vratilo godine nepravde.
Ali barem smo pokušali biti pravedni.
Danas sjedim sama u novom stanu i pitam se: Je li moguće sačuvati obitelj kad novac dođe između nas? Ili smo svi mi samo ljudi koji griješe i traže oprost?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li pravda uvijek važnija od sigurnosti vlastite djece?