Između ljubavi i ponosa: Priča o majci i kćeri u Sarajevu
“Ne moraš me stalno štititi, mama! Nisam više dijete!” Lejlin glas odjekuje kroz stan, a ja stojim u kuhinji s rukama punim svježih paprika koje sam upravo donijela s pijace. Srce mi lupa, ali šutim. Znam da je opet kasno došla, znam da je umorna, ali ne mogu se suzdržati da ne pitam gdje je bila. Sarajevo je noću hladno, a ona nema ni šal.
“Lejla, samo sam pitala… Zabrinuta sam. Znaš kakva su vremena.”
Ona me pogleda onim svojim tvrdim, smeđim očima, istim onima koje je naslijedila od mene. “Ne moraš brinuti. Znam šta radim.”
Uvijek je bila takva. Još kad je imala sedam godina i odbijala nositi kapu zimi, tvrdila je da joj nije hladno. Kad sam joj govorila da ne žuri s odlukama, da pazi na ljude oko sebe, uvijek bi mi odbrusila: “Pusti me, mama!”. Moj muž Emir bi samo odmahnuo rukom: “Pusti dijete, nek’ se sama opeče ako treba.” Ali ja nisam mogla. Nisam mogla gledati kako ide glavom kroz zid.
S godinama je postajalo sve gore. Kad je upisala fakultet, preselila se kod prijateljice Naide u centar grada. Viđale smo se rjeđe, a svaki razgovor završavao bi svađom ili šutnjom. Jednom sam joj donijela supu kad je bila bolesna, a ona me dočekala na vratima s pogledom punim prezira: “Mama, nisam više mala! Ne trebaš mi donositi hranu!”
Nisam joj rekla da sam cijelu noć kuhala tu supu misleći na nju, na to kako joj je nekad bilo dovoljno da joj poljubim čelo i sve bi bilo u redu.
Prošle zime, kad je snijeg zatrpao Sarajevo, zvala sam je deset puta da provjerim ima li grijanja. Nije mi odgovarala. Emir mi je govorio da pretjerujem, da će se vratiti kad joj bude trebalo. Ali ja sam znala – nešto nije u redu.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u dnevnoj sobi i gledala kroz prozor kako snijeg pada na puste ulice Grbavice, zazvonio je telefon.
“Mama…”
Njen glas bio je tih, slomljen. “Mogu li doći kući?”
Srce mi je preskočilo. “Naravno, dušo. Uvijek možeš doći kući.”
Kad je stigla, izgledala je kao sjena one djevojčice koja mi se nekad smijala iz naručja. Oči su joj bile crvene od plača, ruke su joj drhtale.
“Šta se desilo?” pitala sam tiho.
Samo je sjela za sto i počela plakati. Plakala je dugo, bez riječi. Ja sam sjedila pored nje i držala joj ruku, kao kad je imala temperaturu i bojala se mraka.
Tek kasnije mi je ispričala – Naida ju je izdala zbog momka, izgubila je posao u kafiću jer nije htjela pristati na ucjene šefa, a dečko Haris ju je ostavio preko poruke.
“Nisam htjela da znaš… Mislila sam da ću sve sama riješiti. Da ću ti dokazati da mogu bez tebe…”
Gledala sam je i osjećala krivnju što sam možda previše štitila, što sam možda bila previše prisutna. A opet, zar nije to posao majke?
Emir nas je gledao iz hodnika i samo tiho rekao: “Eto vidiš, uvijek se vrati kad joj trebaš.”
Ali Lejla nije bila ona ista djevojka koja je otišla iz našeg stana prije dvije godine. Sada je bila slomljena, povrijeđena i ponosna.
Dani su prolazili sporo. Pokušavala sam joj pomoći – kuhala sam njena omiljena jela, ostavljala joj poruke na jastuku, ali ona se povukla u sebe. Jednog dana sam čula kako razgovara s prijateljicom:
“Ne mogu više s mamom… Sve misli da zna bolje od mene. Ne shvata koliko me guši ta njena briga.”
Te riječi su me zaboljele više nego išta drugo. Poželjela sam joj reći koliko mi znači, koliko bih dala da mogu vratiti vrijeme i biti manje naporna, ali nisam znala kako.
Jedne večeri sjela sam pored nje dok je gledala stare slike na telefonu.
“Lejla… Znaš li koliko te volim? Sve što radim, radim jer želim da ti bude dobro. Možda griješim što te previše štitim… ali ne znam drugačije.”
Pogledala me kroz suze i prvi put nakon dugo vremena zagrlila.
“Znam, mama… Samo mi treba malo prostora. Moram naučiti sama padati i ustajati.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svim majkama koje pokušavaju zaštititi svoju djecu od svijeta koji ne prašta slabost. O svim kćerima koje misle da su same dovoljno jake dok ih život ne slomi.
Danas Lejla opet živi s nama. Traži posao i pokušava izgraditi novi život. Naša veza nije savršena – još uvijek se svađamo oko sitnica, još uvijek joj ponekad previše prigovaram. Ali sada znam: moram naučiti pustiti je da živi svoj život.
Ponekad se pitam – jesam li pogriješila što sam je toliko štitila? Ili što sam je pustila da ode? Može li majka ikada pronaći pravu mjeru između ljubavi i slobode?
Šta vi mislite – gdje prestaje briga, a počinje gušenje? Je li bolje pustiti djecu da padnu ili ih držati za ruku dok god možemo?