Između povjerenja i izdaje: Jesam li slijepa ili majka koja vjeruje?
“Mama, zar stvarno ne vidiš? On te laže!” Davidov glas odjekuje kroz stan, tresući mi srce kao da ga netko cijedi rukama. Stojim nasred dnevnog boravka, držeći šalicu kave koja mi podrhtava u ruci. Damir sjedi na kauču, pogleda prikovanog za pod, šutljiv kao stijena. “Dosta, Davide! Ne želim više slušati tvoje optužbe bez dokaza,” pokušavam ostati mirna, ali glas mi puca.
David, moj sin, ima devetnaest godina. Otkad mu je otac poginuo u prometnoj nesreći kod Mostara prije sedam godina, bili smo samo nas dvoje. Sve dok nisam upoznala Damira na poslu u banci u Zagrebu. Damir je bio tih, pažljiv, znao je slušati. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se sigurno. Ali sada, kad je David završio srednju školu i vratio se iz Sarajeva gdje je bio kod rodbine, sve se promijenilo.
“Mama, vidio sam ga prošli tjedan s onom ženom iz kvartovske ljekarne! Držali su se za ruke!” David je crven u licu, oči mu sjaje od bijesa i tuge. Damir šuti, ne brani se. Samo spušta pogled još dublje, kao da traži rupu u podu da nestane.
“Damire?” okrećem se prema njemu, glas mi drhti. “Je li to istina?”
On podiže pogled, oči mu mutne. “Ivana, nije kako David kaže. Sreo sam Sanju slučajno, pomogao joj nositi vrećice iz auta. To je sve.”
David se nasmije gorčinom koju nisam čula nikad prije. “Mama, zar stvarno misliš da je to sve? Zar ne vidiš kako te gleda kad misli da ne gledaš?”
U meni se lome dva svijeta – onaj u kojem sam majka koja štiti svoje dijete i onaj u kojem sam žena koja želi vjerovati muškarcu kojeg voli. Sjećam se noći kad sam prvi put ostala sama nakon suprugove smrti – kako sam plakala u jastuk da David ne čuje. Sjećam se i Damirovih ruku koje su me grlile kad sam mislila da više nikad neću moći voljeti.
Ali sada… sada više ne znam tko sam.
Te noći ne spavam. Sjedim za kuhinjskim stolom, gledam kroz prozor na praznu ulicu. U glavi mi odzvanjaju Davidove riječi: “Mama, probudi se!” I Damirovo tiho: “Vjeruj mi.” Što ako griješim? Što ako sam slijepa od straha da opet ostanem sama?
Sljedećih dana atmosfera u stanu je ledena. David me izbjegava, Damir kasno dolazi s posla i odmah odlazi pod tuš. U petak navečer odlučujem razgovarati s njim.
“Damire, moramo razgovarati,” kažem tiho dok pere zube.
On me pogleda u ogledalu. “Znam što misliš. Ivana, nisam te prevario. Ali osjećam da me više ne želiš ovdje.”
“Ne radi se o tome… Samo… David je sve što imam. Ne mogu ga izgubiti.”
Damir uzdahne. “A ja? Ja sam ti ništa?”
Osjetim suze kako naviru. “Ne znam više tko si mi…”
Te večeri odlazi kod prijatelja i ne vraća se do jutra.
Sljedećeg dana David sjedi za stolom s mobitelom u ruci. “Mama, pogledaj ovo.” Pokazuje mi poruke – slike Damira i Sanje kako sjede u kafiću, smiju se. “Prijatelj ih je slikao jučer popodne kad je rekao da ide kod prijatelja.”
Srce mi stane. “Možda su samo prijatelji…”
David odmahne glavom. “Mama, molim te… Vidiš li sad?”
Ne znam što da mislim. Damir dolazi kući kasno popodne.
“Zašto si bio s njom?” pitam ga čim ulazi.
On zastane na vratima, pogleda me umorno. “Ivana… Sanja mi je prijateljica iz djetinjstva. Ima problema s mužem, tražila je savjet. Nisam ti rekao jer sam znao da ćeš reagirati ovako.”
David ustaje naglo, stolica pada na pod. “Lažeš! Sve vrijeme lažeš! Mama, ako ga ne izbaciš iz stana, ja odlazim!”
Stojim između njih dvojice – sina koji mi je sve i čovjeka koji mi je vratio vjeru u ljubav. Suze mi teku niz lice.
“Ne mogu birati između vas dvojice!” vičem kroz suze.
Damir uzima jaknu i izlazi bez riječi.
David me grli snažno kao kad je bio dijete. “Mama, oprosti što vičem na tebe… Samo ne želim da patiš opet kao s tatom…”
Te noći sjedim sama u mraku i pitam se: Jesam li slijepa od straha ili samo majka koja želi vjerovati? Je li moguće voljeti dvoje ljudi na različite načine i ne izgubiti ni jednog?
Možda vi znate odgovor bolje od mene… Što biste vi napravili na mom mjestu?