Kad Božić nije miran: Priča jedne snahe i njene svekrve
“Opet ti, Ivana? Zar nisi prošle godine dovoljno zabrljala?” Svekrvin glas odjekivao je kroz kuhinju dok sam stajala s rukama u brašnu, pokušavajući zamijesiti tijesto za božićne kolače. Pogledala sam prema prozoru, gdje su snježne pahulje tiho padale, kao da pokušavaju prigušiti napetost u zraku.
“Nisam zabrljala, samo nisam radila po tvom receptu,” odgovorila sam tiho, ali odlučno. Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima. Prošle godine sam prvi put preuzela kuhinju za Božić kod muževe porodice u Sarajevu. Sve je krenulo naopako: purica je bila preslana, francuska salata previše kisela, a kolači su zagorjeli. Svi su šutjeli za stolom, ali svekrva Ljiljana nije mogla izdržati – svaki zalogaj popratila je uzdahom i pogledom punim razočaranja.
Muž, Dario, sjedio je tada pored mene i stisnuo mi ruku ispod stola, ali ništa nije rekao. Njegova šutnja boljela me više od svekrvinih riječi. Nakon večere povukla me u stranu: “Ivana, znam da nisi iz naše familije, ali ovdje se zna red. Božićna večera je sveta stvar. Ako ne znaš, bolje prepusti meni.”
Cijelu godinu nosila sam taj osjećaj srama i neuspjeha. Ove zime, čim su počeli prvi prosinački mrazevi, Ljiljana me nazvala: “Ivana, ove godine opet ti spremaš večeru. Nadam se da si naučila lekciju.”
Sjedila sam za kuhinjskim stolom, gledala u telefon i osjećala kako mi se grlo steže. Dario je došao s posla i vidio me zamišljenu.
“Opet ona?” pitao je.
“Da. Hoće da ja kuham za sve. Znaš kako je prošlo prošle godine…”
Dario je slegnuo ramenima: “Znaš da ona nikad neće biti zadovoljna. Možda da joj jednostavno kažeš ne?”
Prvi put sam ozbiljno razmišljala o tome. Ali kako reći ne ženi koja drži cijelu porodicu na okupu? Kako reći ne kad svi očekuju da ću šutjeti i trpjeti?
Danima sam razmišljala o tome dok sam gledala kako grad svjetluca u božićnim lampicama. Sjetila sam se svoje majke iz Osijeka, koja mi je uvijek govorila: “Ivana, ne moraš svima ugađati. Tvoj mir je važan.”
Na dan kad smo trebali krenuti kod Ljiljane, srce mi je tuklo kao ludo. U autu sam šutjela, a Dario je vozio kroz snijeg.
“Jesi li dobro?” pitao me.
“Ne znam… Znaš li koliko me ovo boli? Kao da nikad nisam dovoljno dobra za tvoju majku. Kao da sve što napravim nije vrijedno…”
Dario je uzdahnuo: “Znam, ali ona je takva cijeli život. Moj otac je zbog nje šutio trideset godina.”
Ušli smo u stan pun mirisa cimeta i pečenih oraha. Ljiljana nas je dočekala s pregačom oko struka.
“Ivana, evo ti popis što trebaš napraviti. Nadam se da si ovaj put spremna,” rekla je bez pozdrava.
Pogledala sam papir u njenoj ruci – popis dug kao pola romana: sarma, baklava, orahnjača, francuska salata, pečena riba… Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
“Ljiljana,” rekla sam drhtavim glasom, “ove godine neću kuhati.”
Zastala je kao da ju je netko ošamario.
“Molim? Kako to misliš? Pa tko će onda?”
“Ne znam. Možda vi, možda netko drugi. Ali ja više ne mogu podnijeti pritisak i kritike. Prošle godine sam pokušala dati sve od sebe i nije bilo dovoljno dobro. Ove godine želim Božić provesti u miru sa svojom obitelji, a ne u stresu i suzama.”
Dario me pogledao iznenađeno, ali s ponosom u očima.
Ljiljana je stajala nekoliko sekundi u tišini, a onda podigla glas: “Ti si razmazena! U moje vrijeme snaha nije smjela ni zucnuti!”
“Možda je vrijeme da se to promijeni,” odgovorila sam mirno.
Nastao je muk. Dario je stao iza mene: “Mama, Ivana ima pravo. Ako ćemo svi biti nervozni zbog hrane, kakav nam je to Božić? Hajde da svatko napravi nešto malo ili naručimo pizzu – bitno je da smo zajedno.”
Ljiljana je sjela za stol i prvi put otkad je poznajem izgledala umorno.
“Možda ste u pravu… Možda sam previše očekivala… Samo želim da sve bude savršeno kao nekad kad smo bili svi na okupu…”
U tom trenutku shvatila sam – iza njene strogoće stoji strah od gubitka tradicije i obitelji koja se mijenja.
Te večeri nismo imali savršenu večeru – jeli smo sendviče i smijali se starim pričama. Ljiljana mi se kasnije tiho ispričala: “Znam da nisam laka… Hvala što si mi otvorila oči.”
Te noći ležala sam budna pored Darija i pitala se: Zašto žene uvijek nose teret tuđih očekivanja? Zašto nas toliko boli kad nismo savršene? Možda bismo svi trebali češće reći – dosta je bilo.