Kad ognjište više ne grije: Priča o izgubljenoj toplini doma
“Zar je opet ostala prljava šolja na stolu?” – viknula sam, glas mi je zadrhtao, a ruke su mi bile mokre od sapunice. Gledala sam kroz prozor kuhinje, Sarajevo je tonulo u sivilo prosinačkog jutra. Djeca su se svađala oko daljinskog, muž je nervozno prelistavao novine. Sve je bilo isto kao jučer, i dan prije toga, i tjednima unazad.
“Ivana, možeš li malo tiše?” – dobacio je Adnan, moj muž, ne podižući pogled. “Znaš da sam imao težak dan jučer.”
Osjetila sam kako mi se nešto u prsima steže. Nije to bio samo umor od posla i kuće, nego osjećaj da me nitko više ne vidi. Da sam postala nevidljiva, kao ona stara zavjesa na prozoru koju nitko ne primjećuje dok se ne pocepa.
Nekad sam voljela uređivati dom. Sjećam se kako sam s mamom u Zagrebu birala zavjese za moju prvu sobu. Miris svježe pečenog kruha, smijeh za stolom, toplina ognjišta – sve je to nekako nestalo. Sada mi je svaki dan isti: probudi se, spremi doručak, idi na posao, vrati se, skupljaj čarape po stanu, slušaj prigovore.
“Mama, gdje su mi tenisice?” – viknula je Lana iz hodnika.
“Na istom mjestu gdje si ih ostavila!” – odgovorila sam automatski.
Ali nije to bilo samo automatski. Osjećala sam kako mi glas postaje grub, kako mi svaka riječ izlazi s težinom. Počela sam prezirati vlastitu svakodnevicu.
Jedne večeri, dok su svi već spavali, sjela sam za kuhinjski stol i gledala stare fotografije. Na jednoj smo Adnan i ja na moru u Makarskoj, smijemo se, držimo se za ruke. Na drugoj Lana ima dvije godine i razmazala je čokoladu po cijelom licu. Tad mi je srce bilo puno. Što se promijenilo?
“Ivana, što radiš budna?” – upitao je Adnan kad me zatekao kako plačem nad fotografijama.
“Ne znam više tko sam,” prošaptala sam. “Ne znam što želim. Sve mi je postalo teret.”
Sjeo je do mene, ali nije znao što reći. Samo me gledao kao da prvi put vidi ženu koju je oženio.
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s prijateljicama. Mirela iz Zagreba mi je rekla: “Ma pusti to, svi imamo krize. Proći će.” Ali meni nije prolazilo. Osjećala sam se kao da me guši vlastiti dom.
Jednog dana sam odlučila ne napraviti ništa. Nema ručka, nema pospremljenog stana, nema ispeglanih košulja. Djeca su bila zbunjena, Adnan ljut.
“Što ti je danas? Zar si bolesna?” pitao me.
“Ne mogu više sama nositi sve ovo,” rekla sam tiho. “Ne želim biti samo domaćica. Želim nešto svoje.”
Nastao je muk. Djeca su šaptala u sobi, Adnan je lupio vratima i otišao van. Osjetila sam olakšanje i krivnju istovremeno.
Počela sam pisati dnevnik. Svaki dan bih zapisivala kako se osjećam, što me boli, što me raduje (ako išta). Pisanje mi je pomoglo da shvatim koliko sam izgubila sebe pokušavajući biti savršena supruga i majka.
Jedne večeri Lana mi je prišla: “Mama, zašto si tužna?”
Pogledala sam je i shvatila da ne želim da ona jednog dana osjeća isto što ja sada osjećam.
“Zato što sam zaboravila što volim raditi,” odgovorila sam iskreno.
“A što voliš?”
Zastala sam. Nisam znala odgovor.
Počela sam tražiti male stvari koje me vesele: šetnja po Trebeviću, čitanje knjiga koje nisu o odgoju djece ili kuhanju, povremeni odlazak na kavu s prijateljicama bez grižnje savjesti.
Adnan je bio zbunjen mojom promjenom. Počeli smo se svađati češće nego prije.
“Ti si se promijenila,” rekao bi mi.
“Jesam,” priznala bih. “Ali možda sam sada bliže sebi nego ikad prije.”
Pritisak okoline bio je ogroman. Moja svekrva iz Zenice stalno bi ponavljala: “Žena mora držati kuću na okupu! Što će reći ljudi ako dođu a stan nije čist?”
Ali ja više nisam mogla živjeti zbog tuđih očekivanja.
Jednog dana otišla sam na radionicu kreativnog pisanja u Centru za kulturu. Tamo sam upoznala Lejlu i Sanju, žene koje su također tražile sebe izvan uloge majke i supruge. Počele smo se družiti i podržavati jedna drugu.
Polako su se stvari počele mijenjati i kod kuće. Djeca su naučila spremati svoje stvari, Adnan je počeo kuhati vikendom (iako mu grah nikad nije bio kao moj). Nije bilo lako – bilo je puno suza i svađa – ali osjećala sam da ponovno dišem.
Nisam više ona Ivana koja sve drži pod kontrolom i skriva suze iza osmijeha. Sada dopuštam sebi biti ranjiva i nesavršena.
Ponekad se još uvijek pitam: Je li u redu željeti više od onoga što društvo očekuje od nas? Jesam li sebična jer želim biti sretna?
A vi? Jeste li ikada osjetili da vas vlastiti dom guši umjesto da vas grije?