Slomljeno obećanje: Između ruševina moje obitelji i mojih snova
“Ne mogu vjerovati da mi to radiš, mama!” viknula sam kroz suze, još uvijek u vjenčanici, dok su gosti u dnevnom boravku pokušavali ne gledati prema nama. Miris pečenke i svježe cvijeće miješao se sa zrakom napetosti. “Rekla si da ćeš nam dati stan! Sve smo planirali!”
Mama je stajala ispred mene, lice joj je bilo tvrdo kao kamen. “Ne mogu, Ivana. Ne mogu sad ostati bez ičega. Tvoj otac… Ostavio me je. Nemam kamo.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Marko, moj suprug, šutio je u kutu, stisnutih šaka. Njegova majka, gospođa Ljiljana, šaptala je nešto sestri na kauču. Svi su znali za obećanje – mama je godinama govorila kako će nam prepustiti stan kad se udam, a ona će otići kod svoje sestre u Osijek. Sve je bilo dogovoreno. Ili sam barem tako mislila.
Te večeri, umjesto da slavim početak novog života, sjedila sam na balkonu s Markom, gledajući svjetla Zagreba i osjećajući se kao uljez u vlastitoj obitelji. “Što ćemo sad?” pitao je tiho. “Nemamo gdje.”
“Naći ćemo nešto…” slagala sam, iako nisam imala pojma kako. Stanarine su bile previsoke, a naši poslovi nesigurni – ja sam radila na određeno u školi, Marko je bio konobar u kafiću na Trešnjevci. Mama je zaključala vrata svoje sobe i nije izašla do jutra.
Prvi mjeseci braka prošli su u seljakanju iz jednog podstanarskog stana u drugi. Prvi stan na Sigečici bio je mračan i vlažan; drugi na Jarunu imao je susjede koji su svaku noć slušali narodnjake do zore. Marko je postajao sve nervozniji. “Tvoja majka nas je prevarila,” govorio bi kad bi mislio da ne slušam. “Da smo znali, nikad ne bih…”
Nisam mu mogla zamjeriti. I sama sam osjećala gorčinu svaki put kad bih prošla pored maminog stana na Trešnjevačkom placu. Ona bi mi povremeno slala poruke: “Jesi dobro? Trebaš li novca?” Nikad nije spomenula stan. Nikad nije rekla žao mi je.
Jedne subote, dok smo pakirali kutije za još jednu selidbu, Marko je bacio tanjur o pod. “Dosta mi je! Ne mogu više ovako! Tvoja obitelj nas je uništila!”
Pogledala sam ga kroz suze. “Moja obitelj? Zar nisam i ja izgubila sve? Zar misliš da mi nije teško?”
Nije odgovorio. Samo je izašao iz stana i zalupio vratima tako jako da su se prozori zatresli.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo izgubili – sigurnost doma, povjerenje u majku, vjeru u budućnost. Sjetila sam se djetinjstva: mirisa mamine pite od jabuka, zvuka tatinog smijeha dok bi gledali Dinamo na televiziji. Sve to nestalo je s jednim potpisom na papiru za razvod.
Godine su prolazile, a jaz između mene i mame postajao je sve veći. Pokušavala sam joj oprostiti, ali svaki put kad bih vidjela Markovu zabrinutost zbog najamnine ili kad bi mi banka odbila kredit za stan, srce bi mi se stegnulo od bijesa.
Jednog dana, nakon što sam izgubila posao zbog rezanja troškova u školi, sjela sam s mamom u kafiću na Kvatriću. Gledala me preko šalice kave, oči su joj bile umorne.
“Ivana… Znam da si ljuta na mene,” rekla je tiho.
“Nisam ljuta… Samo sam razočarana,” odgovorila sam.
“Nisam imala izbora. Tvoj otac me ostavio bez ičega. Nisam imala kamo… Nisam mogla ni zamisliti da ću ostati sama u pedesetoj.”
Pogledala sam kroz prozor kafića, promatrajući ljude kako žure po kiši. “A što je s nama? Što je s tvojom kćeri?”
Mama je šutjela dugo vremena. “Možda sam pogriješila… Ali nisam znala drugačije.”
Te riječi nisu donijele utjehu, ali su barem bile iskrene.
Marko i ja smo nastavili život između najamnina i kredita koje nikad nismo mogli dobiti. Svaka selidba bila je nova rana; svaka svađa oko novca podsjećala nas je na ono što smo izgubili.
Jedne zime, dok smo grijali stan plinskom peći jer centralno grijanje nije radilo, Marko me pogledao i rekao: “Možda bismo trebali otići iz Zagreba. Početi negdje ispočetka.”
Pomislila sam na sve što bih ostavila iza sebe – prijatelje, obitelj (koliko god bila slomljena), uspomene na djetinjstvo. Ali možda je to bio jedini način da prestanem živjeti u sjeni slomljenih obećanja.
Danas, dok sjedim u malom stanu na periferiji grada i pišem ove riječi, pitam se: vrijede li naši snovi cijenu koju plaćamo kad obitelj pukne? Je li moguće oprostiti onima koji su nas povrijedili najviše? Ili zauvijek ostajemo zatočenici tuđih odluka?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li bolje boriti se za svoje snove ili sačuvati mir u obitelji – čak i kad to znači odustati od sebe?