„Pij, gospođo Ilona!” – Osveta služavke u zagrebačkoj vili

„Pij, gospođo Ilona! Pij do dna!” – moj glas je drhtao, ali ruka nije. Stajala sam iznad nje, dok su kapljice vina klizile niz kristalnu čašu, a ona me gledala onim svojim ledenim očima, kao da još uvijek ne vjeruje da sam ja, mala služavka iz Bosne, ona koja sada ima moć.

Sjećam se prve noći kad sam došla u ovu vilu na Pantovčaku. Kiša je tukla po prozorima, a ja sam drhtala od straha i uzbuđenja. „Dobrodošla, Amela”, rekla je Ilona hladno, ni ne pogledavši me. „Ovdje se radi, ne priča.” Bila sam mlada, naivna, s koferom punim snova i srcem punim nade. Nisam znala da će mi ta žena u godinama koje slijede slomiti i snove i srce.

Ilona je bila oličenje zagrebačke elite – uvijek dotjerana, s bisernom ogrlicom oko vrata i osmijehom koji nikad nije dosezao do očiju. Njezin muž, gospodin Krešimir, bio je blag čovjek, ali slab. Njihova kći, Lucija, imala je samo deset godina kad sam došla. Brzo me zavoljela – bila sam joj više majka nego što je Ilona ikad bila.

Ali Ilona… Ona je uživala u mojoj nemoći. Svako jutro budila bi me prije zore: „Amela! Kava! I pazi da nije prehladna kao tvoja domovina!” Smijala se svojim prijateljicama: „Znate li vi kako Bosanke peru pod? S glavom u oblacima!”

Godinama sam šutjela. Trpjela sam uvrede, radila po dvanaest sati dnevno, slušala kako me ogovara pred gostima. „Ona je samo služavka”, govorila bi kad bih prošla pored nje. Ali najgore su bile one noći kad bi Krešimir kasno dolazio kući. Ilona bi tada bila još okrutnija – bacala bi tanjure, vrištala na mene zbog svake mrlje na stolnjaku.

Jedne večeri, dok sam prala suđe, Lucija je došla uplakana u kuhinju. „Mama mi je zabranila da idem na izlet sa školom”, šapnula je. Zagrlila sam je i obećala da ću joj pomoći. Te noći sam prvi put osjetila bijes prema Iloni – ne samo zbog sebe, nego i zbog Lucije.

Prošle su godine. Lucija je odrasla i otišla na fakultet u Rijeku. Krešimir se razbolio i umro tiho jedne zime. Ostale smo same – Ilona i ja. Mislila sam da će postati blaža, ali postala je još gora. „Sad si samo ti i ja”, rekla mi je jednom prilikom. „I zapamti – ja sam ovdje gospodarica.”

Počela sam razmišljati o odlasku. Ali gdje bih išla? Nisam imala nikoga u Zagrebu, a povratak u selo značio bi priznati poraz. Jedne večeri, dok sam čistila njezinu sobu, pronašla sam pismo – Lucija joj je pisala da više ne želi imati posla s njom. „Mama, ti si me uništila”, pisalo je drhtavim rukopisom. Srce mi se slomilo.

Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svih poniženja, svih suza koje sam prolila u ovoj kući. Sjetila sam se kako me tjerala da čistim podove četkicom za zube jer „tako rade prave služavke”. Sjetila sam se kako me prijetila policijom kad sam tražila slobodan dan za Bajram.

I tada sam odlučila – dosta je bilo.

Sljedeće večeri organizirala je večeru za svoje prijateljice iz Rotary kluba. Sve su bile tu: gospođa Marija iz Remeta, Ana iz Maksimira, pa čak i stara profesorica Đurđa koju su svi zvali „zla vještica”. Ilona mi je naredila da poslužujem vino i pazim da čaše uvijek budu pune.

Dok sam točila vino u njezinu čašu, pogledala me s visoka: „Pazi da ne proliješ po stolnjaku! Znaš da tvoje ruke nisu za finu tkaninu.”

Tada mi je nešto puklo u glavi. Nisam više bila ona Amela koja šuti i trpi. Pogledala sam je ravno u oči i rekla: „Pijte, gospođo Ilona! Pijte do dna!”

Svi su zanijemili. Ilona je problijedjela od bijesa: „Kako se usuđuješ?”

„Usudim se jer ste mi uzeli sve”, odgovorila sam tiho ali odlučno. „Godinama ste gazili po meni kao po blatu. Vrijeme je da okusite vlastitu gorčinu.”

Nastao je muk. Gospođa Marija spustila je čašu; Ana me gledala širom otvorenih očiju; Đurđa se nasmijala: „Napokon netko ima hrabrosti reći joj istinu!”

Ilona je ustala i pokušala me ošamariti, ali uhvatila sam joj ruku u zraku. „Ne bojim vas se više”, rekla sam joj.

Te noći napustila sam vilu zauvijek. Otišla sam kod Lucije u Rijeku – primila me kao člana obitelji. Počela sam raditi kao kuharica u malom restoranu na Korzu. Prvi put nakon mnogo godina osjećala sam mir.

Ali ponekad se pitam: jesam li zaista pobijedila? Ili me ta mržnja koju sam godinama nosila još uvijek drži zarobljenom?

Može li čovjek ikada zaboraviti nepravdu? Ili nas ona zauvijek obilježi?