Predala sam kuću kćeri, vjerovala sam joj – sada me moli da odem
“Mama, mislim da bi bilo bolje da pronađeš nešto svoje…” riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam zurila u prazno, držeći šalicu kave koja se već odavno ohladila. Nikada nisam mislila da ću doživjeti dan kad će me vlastita kćerka, moja Lana, zamoliti da napustim dom koji sam gradila cijeli život.
Sjećam se dana kad smo Ivan i ja prvi put zakoračili na ovo zemljište. Bilo je to 1986., rat je bio daleko, a mi puni snova. Kuća je rasla polako, ciglu po ciglu, uz pomoć susjeda i rodbine. Sjećam se kako je Lana trčala po dvorištu, kako smo zajedno sadile ruže ispod prozora. Sve sam to radila za nju – da ima sigurnost, dom, mjesto gdje će uvijek biti dobrodošla.
Ivan je preminuo prije deset godina. Ostale smo same, Lana i ja. Tada mi je obećala: “Mama, nikad nećeš biti sama. Ova kuća je tvoja koliko i moja.” Vjerovala sam joj. Kad je došao trenutak da prepišem kuću na nju – jer tako svi rade, jer je red – nisam ni pomislila da bi to moglo značiti moj kraj u vlastitom domu.
Ali vremena su se promijenila. Lana se udala za Dinu, dobili su sina, malenog Leona. U početku je sve bilo u redu. Pomagala sam oko djeteta, kuhala, čistila, bila tu kad god su trebali. No, s vremenom su počeli gledati na mene kao na smetnju. “Mama, možeš li ne ostavljati svoje stvari u kupaonici? Mama, Leon ne može spavati kad usisavaš…” Sitnice koje su postajale sve veće.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje u dnevnom boravku, čula sam kako Lana i Dino šapuću u kuhinji.
“Ne možemo više ovako,” rekao je Dino. “Treba nam prostor. Tvoja mama stalno nešto prigovara.”
“Znam… ali ne mogu joj to reći. To je ipak njena kuća…”
“Nije više njena. Ti si vlasnica. Moraš misliti na nas.”
Te noći nisam spavala. Srce mi je tuklo kao ludo. Sljedeći dan Lana mi je donijela kavu i sjela nasuprot mene.
“Mama… znaš da te volim, ali… Dino i ja smo razgovarali. Možda bi ti bilo lakše da pronađeš mali stan negdje bliže centru? Tamo imaš prijateljice, lakše bi ti bilo…”
Nisam mogla vjerovati što čujem. “Lana, pa ovo je moj dom! Ovdje sam provela cijeli život!”
Pogledala me s onim pogledom koji nisam prepoznala – hladnim, odlučnim.
“Mama, molim te… Razumij nas. Imamo dijete, trebamo svoj mir. Ti si još mlada, možeš si organizirati život kako želiš…”
Mladu? Imam šezdeset i četiri godine! Ali nisam imala snage raspravljati. Povukla sam se u svoju sobu i plakala kao dijete.
Dani su prolazili u tišini. Lana me izbjegavala, Dino me gledao kao uljeza. Leon me još uvijek grlio kad bi me vidio, ali osjećala sam da više nisam dobrodošla.
Jednog jutra došla mi je susjeda Jasna.
“Čula sam što se događa… Znaš, nisi ti jedina. Moja sestra je prošla isto s djecom. Danas starci nikome ne trebaju…”
Nisam znala što reći. Sramila sam se priznati koliko me boli izdaja vlastitog djeteta.
Počela sam tražiti stanove po oglasima. Sve je bilo preskupo za moju malu mirovinu. Pitala sam Lanu hoće li mi pomoći financijski ako odem.
“Mama, znaš da Dino i ja jedva spajamo kraj s krajem… Možda možeš prodati vikendicu na Drini?”
Vikendicu koju smo Ivan i ja gradili za unuke? Zar ni to nije sveto?
Jedne večeri skupila sam hrabrost i rekla Lani:
“Znaš li ti koliko boli kad te vlastito dijete izbaci iz doma? Jesi li svjesna što radiš?”
Pogledala me bez riječi. U njenim očima nije bilo ni trunke sažaljenja.
“Mama, molim te… Ne želim se svađati. Samo želim mir za svoju obitelj.”
Te noći odlučila sam otići. Spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Jasne dok ne pronađem nešto svoje.
Sjedila sam na njenom kauču i gledala kroz prozor u našu kuću – sada njihovu kuću – i pitala se gdje sam pogriješila.
Jesam li bila preblaga? Jesam li trebala ostaviti kuću na svoje ime do kraja života? Zašto djeca danas misle da su roditelji teret čim ostare?
Možda će Lana jednog dana shvatiti što je izgubila. Možda će Leon pitati gdje mu je baka nestala.
Ali jedno znam: srce mi je slomljeno na tisuću komadića.
Može li majka ikada oprostiti ovakvu izdaju? I što bi vi učinili na mom mjestu?