Kad ljubav pokuca na pogrešna vrata: Priča iz stana u Novom Zagrebu
“Jel’ ti normalna, mama?” – glas mog supruga Daria odjeknuo je kroz hodnik našeg stana u Novom Zagrebu, dok sam ja stajala u kuhinji s rukama uronjenim u pjenu od deterdženta. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam ni stigla izvaditi tanjure iz perilice, a već sam znala da će večer biti duga.
Svekrva, gospođa Ljubica, stajala je u dnevnom boravku s osmijehom koji je bio preširok da bi bio iskren. Pored nje, nepoznati muškarac – kasnije ću saznati da se zove Zdravko – nespretno je držao buket karanfila i plastičnu vrećicu iz Konzuma. “Dario, sine, pa što je tu čudno? I ja imam pravo na malo sreće!”
Zrak je bio gust od neizrečenih riječi. Naš stan ima samo dvije spavaće sobe, a već nas četvero živi tu: Dario, ja, naša kćerka Lana i njegova majka. Već mjesecima sanjam o vlastitom miru, o tome da mogu ostaviti šalicu na stolu bez da me netko pogleda ispod oka. A sad još i ovo – Ljubica dovodi udvarača.
“Mama, pa gdje će čovjek spavati? Nema mjesta!” Dario je bio na rubu živaca. Lana je virila iza vrata svoje sobe, oči širom otvorene. Ja sam samo šutjela, pokušavajući ne zaplakati pred svima.
Zdravko je pokušao biti duhovit: “Ma ne brinite, ja sam skroman čovjek. Mogu i na kauču!”
Svekrva ga je pogledala s nježnošću koju nikad nisam vidjela kod nje. “Zdravko je došao samo na vikend. Nije to ništa strašno.”
Ali meni je bilo strašno. Osjećala sam se kao gost u vlastitom domu. Sjećam se kad smo Dario i ja tek počeli živjeti zajedno – sanjali smo o toplom domu, o miru nakon posla, o večerima uz film i vino. Onda je Ljubica ostala bez stana nakon razvoda i uselila se kod nas “na kratko”. To kratko traje već tri godine.
Te večeri nismo večerali zajedno. Dario je otišao van zapaliti cigaretu, Lana se zaključala u sobu s tabletom, a ja sam sjedila za kuhinjskim stolom i gledala kroz prozor u mrak. Ljubica i Zdravko su se smijali u dnevnom boravku, kao da su sami na svijetu.
Sljedeća dva dana bila su mučna. Zdravko je zauzeo kauč, njegove stvari bile su posvuda – papuče ispod stola, četkica za zube u kupaonici pored moje. Lana mi se požalila: “Mama, zašto baka dovodi strance? Ne mogu učiti od buke.” Nisam znala što da joj kažem.
U nedjelju navečer Dario i ja smo napokon imali priliku razgovarati nasamo.
“Ne mogu više ovako,” rekla sam tiho dok smo sjedili na balkonu. “Osjećam se kao podstanar u vlastitom stanu. Tvoja mama ne poštuje nas ni naš prostor.”
Dario je uzdahnuo: “Znam, ali što da radim? Ona nema kamo. A sad još i taj Zdravko… Bojim se reći joj išta da ne napravim još veći problem.”
“A što je s nama? S našim brakom? S Lanom? Zar mi nismo važni?”
Dario me pogledao s tugom u očima: “Važni ste mi najviše na svijetu. Samo… osjećam se kao da sam između dvije vatre.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – kredit za stan, Dani kad smo jedva spajali kraj s krajem, svađe oko sitnica… I sad ovo. Jesam li sebična što želim svoj mir? Ili sam jednostavno umorna od stalnog prilagođavanja?
U ponedjeljak ujutro Ljubica je spremala doručak kao da se ništa nije dogodilo. Zdravko je sjedio za stolom i pričao viceve Lani koja ga je gledala sumnjičavo.
“Majo, hoćeš kavu?” upitala me Ljubica veselo.
“Ne hvala,” odgovorila sam hladno.
Nisam više mogla izdržati. “Ljubice, moramo razgovarati.”
Pogledala me iznenađeno: “Što je bilo?”
“Ovaj stan je premalen za sve nas. Razumijem da želite biti sretni, ali i mi imamo pravo na svoj mir. Molim vas da poštujete naš prostor i dogovorite unaprijed kad netko dolazi prespavati.” Glas mi je drhtao.
Ljubica je šutjela nekoliko trenutaka pa rekla: “Nisam htjela nikome smetati… Samo sam htjela malo sreće za sebe.”
“Svi želimo sreću,” rekla sam tiho. “Ali moramo misliti jedni na druge.”
Zdravko je te večeri otišao kući ranije nego što je planirao. Ljubica se povukla u svoju sobu i dugo nije izlazila.
Dario mi je kasnije rekao: “Možda smo svi malo pretjerali… Ali drago mi je da si rekla što misliš.”
Nisam sigurna jesam li napravila pravu stvar ili samo zakomplicirala odnose još više. Ali znam da više ne mogu šutjeti kad osjećam da gubim sebe.
Ponekad se pitam: gdje završava obiteljska solidarnost, a gdje počinje pravo na vlastiti mir? Kako vi balansirate između svojih potreba i potreba svojih najbližih?