Nevidljive pukotine: Život između ljubavi i kajanja
“Opet kasniš, Damire!” viknula sam kroz poluotvorena vrata dok sam nervozno gledala na sat. Zvuk njegovih koraka na stubištu bio mi je poznat kao i miris kiše koji se uvukao u hodnik. Naša kćerka, Lana, sjedila je na podu s ruksakom u krilu, a sin Filip već je nervozno lupkao tenisicama o parket. “Mama, hoće li tata opet kasniti?” pitao je tiho, a ja sam mu pokušala dati osmijeh koji nije bio iskren.
Damir je ušao, mokar do kože, s pogledom koji je izbjegavao moj. “Promet je bio užasan,” promrmljao je, ali nisam imala snage za novu svađu. Djeca su potrčala prema njemu, a ja sam ostala stajati u hodniku, osjećajući kako se zidovi stana sužavaju oko mene.
Nakon razvoda, vjerovala sam da ćemo zbog djece ostati tim. Da ćemo zajedno donositi odluke, dijeliti brige i radosti. Ali stvarnost je bila drugačija. Damir je brzo pronašao novu partnericu, Mirelu, a ja sam ostala sama s djecom u našem malom stanu na Trešnjevci. Svaki drugi vikend gledala sam kako Lana i Filip odlaze s njim, a ja ostajem u tišini koja me gušila.
“Ivana, znaš da nije lako…” govorila mi je mama dok smo pile kavu u njezinoj kuhinji u Samoboru. “Ali moraš misliti na djecu. Oni osjećaju sve te napetosti.” Pogledala sam je kroz suze koje su mi navirale svaki put kad bih pomislila na sve što smo izgubili.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjela sam za stol i otvorila laptop. Na Facebooku sam vidjela Damirovu sliku s Mirelom i djecom iz njezinog prvog braka. Svi su se smijali na nekoj planinskoj stazi. Osjetila sam val ljubomore i tuge. Nisam mu zamjerala što je krenuo dalje, ali nisam mogla podnijeti osjećaj da sam zamjenjiva.
“Mama, zašto tata više ne dolazi na moje utakmice?” Lana me pitala dok smo zajedno slagale puzzle. “I zašto uvijek moraš plakati kad misliš da te ne vidimo?”
Nisam imala odgovor. Nisam znala kako objasniti djeci da ljubav odraslih ponekad nestane, ali da roditeljska ljubav ostaje zauvijek. Nisam znala kako im reći da ni sama više ne znam tko sam bez Damira.
Jednog dana, Filip se vratio od oca i rekao: “Tata kaže da si ti kriva što više nismo svi zajedno.” Osjetila sam kako mi se srce slama. Znala sam da Damir nikad ne bi to rekao direktno, ali djeca osjećaju svaku riječ, svaki pogled.
Počela sam gubiti apetit, sve češće sam zaboravljala stvari i osjećala se kao da živim tuđi život. Prijateljica Ana me pokušavala izvući iz kuće: “Ivana, moraš izaći među ljude! Nisi ti kriva za sve!” Ali nisam imala snage.
Jedne subote, dok su djeca bila kod Damira, otišla sam sama na Jarun. Sjedila sam na klupi i gledala parove kako šeću, djecu kako voze bicikle. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala više šutjeti? Više popuštati? Ili sam jednostavno bila previše svoja?
U međuvremenu su se odnosi s Damirovom obitelji pogoršali. Njegova majka Zora prestala mi je slati poruke za rođendan djece. Na Filipovoj prvoj pričesti sjedila je s Mirelom u prvom redu, a ja sam bila sama sa strane. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.
Jedne večeri Lana je došla do mene s crtežom: “Ovo smo ti i ja na moru.” Pogledala sam crtež i shvatila da nas je nacrtala same, bez Filipa i bez Damira. “A gdje su oni?” pitala sam tiho. “Oni su otišli s tatom i Mirelom na more prošli tjedan… Ti si rekla da ne možeš ići jer moraš raditi.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala zbog posla, zbog ponosa, zbog straha od samoće. Razmišljala sam o tome kako su nevidljive pukotine među nama postale duboke provalije.
Jednog dana Filip se razbolio dok je bio kod Damira. Zvao me u panici: “Ivana, ima temperaturu 39! Što da radim?” U tom trenutku sve svađe i zamjeranja nestale su. Sjela sam u auto i vozila kroz cijeli grad do njihova stana na Sigečici. Kad sam stigla, Filip mi je pao u zagrljaj i zaplakao: “Mama, nemoj me ostaviti.” Tada sam shvatila da nas ništa ne može potpuno razdvojiti.
S vremenom smo Damir i ja naučili razgovarati bez vikanja. Naučili smo dijeliti brige oko škole, liječnika i rođendana. Naučili smo biti roditelji, iako više nismo bili par.
Ali usamljenost nije nestala. Svaki put kad bih zatvorila vrata za djecom koja odlaze k tati, osjećala bih prazninu koju ništa nije moglo ispuniti. Ponekad bih poželjela vratiti vrijeme unatrag, popraviti ono što se popraviti ne može.
Danas znam da život nije crno-bijel. Da ljubav ponekad nestane bez objašnjenja, ali odgovornost prema djeci ostaje zauvijek. Naučila sam voljeti sebe kroz bol i kajanje.
Ponekad se pitam: Jesmo li mogli drugačije? Jesmo li mogli spasiti ono što smo imali ili su te nevidljive pukotine bile tu od početka? Možda vi imate odgovor.