Suprug u sjeni majke: Između ljubavi i manipulacije
“Opet si sama večeras?” upitala me tiho moja sestra Ana preko telefona, dok sam zurila u hladan tanjur sarme koji sam sama sebi podgrijala. Glas joj je bio pun suosjećanja, ali i neizrečene brige. “Jesam, Ana. Ivan je opet kod svoje mame. Kaže da joj je loše, da ima problema sa srcem… ali znaš i sama kako to ide. Ona ga zove čim padne mrak.”
S druge strane linije muk, a onda uzdah. “Znaš što mislim o tome, ali neću ti soliti pamet. Samo… ne zaslužuješ biti sama.”
Pogledala sam prema prozoru, gdje su svjetla tramvaja presijecala noćnu tišinu Zagreba. U tom trenutku, osjećala sam se kao dijete koje je netko zaboravio pokupiti iz vrtića. Ivan i ja smo u braku već osam godina. Prošli smo zajedno i ratove i mir, kredit za stan, dvije spontane trudnoće, i sve one sitne svakodnevne borbe koje život nosi. Ali ništa me nije moglo pripremiti na ovo – na osjećaj da sam postala suvišna u vlastitom životu.
Sve je počelo prošle zime, kad je Ivanova majka, gospođa Marija, završila u bolnici zbog visokog tlaka. Ivan je bio uz nju danima, a ja sam ga podržavala, kuhala joj juhe i nosila voće. Ali čim se vratila kući, počela je svakodnevno zvati Ivana: “Sine, srce me boli… Sine, ne mogu sama… Sine, dođi!” U početku sam suosjećala. Ali kad je Ivan počeo prespavati kod nje, kad su naši razgovori postali samo poruke tipa “Jesi li jela?”, shvatila sam da nešto nije u redu.
Jedne večeri, skupila sam hrabrost i otišla do njezinog stana na Trešnjevci. Vrata mi je otvorila ona – sitna žena s krunicom oko vrata i pogledom koji me uvijek podsjećao na hladnu vodu. “O, ti si”, rekla je bez osmijeha. “Ivan spava. Umoran je od brige za mene.”
“Marija, mogu li razgovarati s njim?”
“Ne bih ga budila na tvom mjestu. Znaš kako mu je teško zadnjih mjeseci.”
Stajala sam na pragu kao uljez u vlastitoj priči. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela pokazati slabost pred njom. “Molim vas, samo minutu…”
“Ne možeš ga imati kad ti padne na pamet! On je moj sin!”
Te riječi odzvanjale su mi u glavi cijelu noć. Kad sam se vratila kući, Ivan mi je poslao poruku: “Mama nije dobro. Ostat ću još par dana.” Par dana pretvorilo se u tjedne.
Na poslu sam bila sjena same sebe. Kolegica Mirela me jednom povukla u stranu: “Jel’ sve u redu doma? Izgledaš kao da nisi spavala mjesecima.” Samo sam slegnula ramenima.
Najgore su bile nedjelje. Dok su drugi parovi šetali Maksimirom ili pili kavu na Cvjetnom, ja sam sjedila sama za stolom i gledala u prazan stolac nasuprot sebi. Ponekad bih mu poslala poruku: “Fališ mi.” Odgovor bi stigao satima kasnije: “Mama ima temperaturu.”
Jedne subote odlučila sam otići do njega bez najave. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam kucala na vrata. Otvorio mi je Ivan – neobrijan, umoran, ali ipak moj muž. “Što radiš ovdje? Mogla si barem javiti…”
“Ivan, moramo razgovarati. O nama. O meni!”
Marija se pojavila iza njega s šalicom čaja u ruci: “Nemoj joj sad ništa govoriti, sine. Vidiš da sam loše.” Ivan me pogledao kao da traži dopuštenje da bude tužan zbog nje.
“Ivane! Zar ne vidiš što se događa? Tvoja mama manipulira tobom! Ja te trebam! Naš brak te treba!”
Ivan je šutio. Marija je teatralno uzdahnula i sjela na kauč: “Vidite kako mi skače tlak kad se viđate!”
Tada sam prvi put osjetila bijes prema Ivanu – ne prema njoj, nego prema njemu što dopušta da nas razdvaja.
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s njim telefonom, ali svaki put bi razgovor završio svađom ili njegovim povlačenjem: “Ne razumiješ kako mi je teško! Mama mi je sve na svijetu!”
Počela sam sumnjati u sebe – jesam li sebična? Jesam li loša snaha? Ali onda bih se sjetila svih onih večeri kad smo sanjali zajedničku budućnost, kad smo se smijali sitnicama i kad smo jedno drugome bili oslonac.
Jedne večeri došla mi je Ana s vinom i čokoladom. Sjela je do mene na kauč i rekla: “Znaš što? Vrijeme je da misliš na sebe. Ako on ne vidi što gubi, možda ni ne zaslužuje tvoju ljubav.” Plakala sam dugo te noći.
Prošlo je šest mjeseci otkako živimo odvojeno – on sa svojom majkom, ja sa svojim strahovima i nadama. Povremeno mi pošalje poruku: “Kako si?” ili “Trebaš li nešto iz stana?” Ali više ne pitam kad će se vratiti.
Ponekad sanjam da se vraća kući, da sjedimo zajedno na balkonu i pijemo kavu kao nekad. Ali onda se probudim i shvatim da možda više nikad nećemo biti isti.
Možda će netko reći da sam trebala biti strpljivija ili više suosjećajna prema njegovoj majci. Ali gdje je granica između brige i manipulacije? Gdje prestaje sin, a počinje muž?
Možda vi znate odgovor bolje od mene… Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ljubav dovoljna kad jedna osoba stalno bira nekog drugog umjesto vas?