Ako sutra ne bude novca, rastat ćemo se – priča o Ivani
“Ako sutra ne budeš imala novac za stanarinu, znaš što slijedi, Ivana. Ne mogu više ovako!” Dario je tresnuo šalicu o stol tako jako da je kava špricnula po bijelom stolnjaku koji mi je mama poklonila kad sam se uselila kod njega. U tom trenutku, kao da je cijeli moj svijet stao. Gledala sam ga u oči, tražeći barem trunku onog čovjeka kojeg sam voljela, ali umjesto nježnosti, vidjela sam samo hladnoću i umor.
“Dario, znaš da sam ostala bez posla. Tražim svaki dan, šaljem molbe, idem na razgovore… Zar ti stvarno misliš da mi nije teško?” glas mi je zadrhtao, ali nisam htjela plakati pred njim. Ne još jednom.
On je samo slegnuo ramenima. “Svi imaju probleme. Ja radim po cijele dane, a ti sjediš doma i čekaš da ti padne s neba. Nije ovo Zagreb, Ivana, ovdje u Osijeku nema mjesta za sanjare.”
U tom trenutku, kroz prozor sam vidjela kako susjeda Ružica zalijeva cvijeće na balkonu. Sjetila sam se kako mi je prije par dana donijela pitu od jabuka i rekla: “Drži se, dijete, život zna biti težak, ali uvijek ima izlaza.”
Ali gdje je moj izlaz? Otkad sam se preselila iz malog sela kod Đakova u Osijek zbog Darija i posla u jednoj marketinškoj agenciji, sve je išlo nizbrdo. Prvo su počeli otkazi, onda su mi roditelji oboljeli – tata od srca, mama od šećera – a ja sam svaki mjesec slala novac kući. Kad sam izgubila posao, Dario je prvo bio podrška. “Naći ćeš nešto bolje, ti si borac”, govorio je. Ali kako su mjeseci prolazili, njegova podrška pretvarala se u prigovore.
“Možda bi trebala pitati roditelje za pomoć?” predložio je jednom prilikom.
“Znaš da nemaju. Jedva preživljavaju od penzije.”
“Onda prodaj nešto svoje. Imaš onu zlatnu narukvicu što ti je baka ostavila.”
Ta narukvica bila je jedina uspomena na baku Ljubicu. Nisam mogla ni zamisliti da je prodam.
Te noći nisam mogla spavati. Dario je hrkao pored mene kao da mu ništa nije na duši. Ja sam gledala u strop i razmišljala: Jesam li ja stvarno samo teret? Jesam li pogriješila što sam sve dala za ovu vezu?
Sljedeće jutro probudila sam se ranije i otišla na tržnicu kupiti povrće na akciji. Srela sam staru prijateljicu iz srednje škole, Mirelu.
“Ivana! Pa gdje si ti? Nisi se javljala sto godina!”
“Ma znaš kako je… život,” pokušala sam se nasmijati.
Mirela me pogledala ispod obrva. “Čula sam da si ostala bez posla. Ako trebaš nešto, slobodno reci. Znaš da radim u onoj novoj pekari kod Drave? Treba im netko za vikende. Nije puno para, ali bolje išta nego ništa.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči od olakšanja i zahvalnosti. “Hvala ti, Mirela. Stvarno mi treba bilo što.”
Kad sam došla kući i rekla Dariju za posao u pekari, samo je odmahnuo rukom: “To ti je ispod časti? Znao sam da nećeš ništa poduzeti!”
“Nije ispod časti! Pristala sam! Počinjem već sutra!” viknula sam iznenađeno na samu sebe.
On me pogledao s nevjericom. “Stvarno? Pa dobro… vidjet ćemo koliko ćeš izdržati.”
Tih nekoliko dana u pekari bilo je najteže i najljepše u mom životu. Ruke su mi bile pune žuljeva, ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se korisno. Ljudi su me pozdravljali s osmijehom, a gazda Senad me pohvalio: “Ti si vrijedna cura, Ivana. Ako budeš htjela više sati, samo reci.”
Ali kod kuće nije bilo mira. Dario je postajao sve nervozniji. Počeo se kasno vraćati s posla, mirisao je na parfem koji nije bio moj i često bi mu mobitel zvonio kasno navečer.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, stigla mu je poruka: “Vidimo se sutra? Jedva čekam.” Srce mi je stalo. Nisam htjela biti ona koja špijunira partnera, ali nisam mogla izdržati.
“Tko ti piše u ovo doba?” upitala sam ga tiho.
“Kolegica s posla,” odgovorio je prebrzo.
“Dario… nemoj me praviti budalom.”
Pogledao me ravno u oči: “Ivana, ako ti ne odgovara – vrata su ti otvorena!”
Te noći spakirala sam par stvari i otišla kod Mirele. Plakala sam cijelu noć dok me tješila riječima: “Nisi ti kriva što si voljela pogrešnog čovjeka.” Sljedećih dana pronašla sam mali stančić blizu pekare i počela novi život.
Roditelji su me zvali svaki dan: “Dijete naše, jesi li dobro? Treba li ti što?” Lagala sam im da je sve u redu jer nisam htjela da brinu.
Nakon nekoliko mjeseci rada u pekari dobila sam priliku raditi kao asistentica u jednoj firmi koja surađuje s inozemstvom. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam ponos.
Dario mi se javio tek kad je čuo da radim novi posao: “Možemo li popiti kavu? Možda smo oboje pogriješili…”
Samo sam mu kratko odgovorila: “Nema potrebe. Hvala ti što si mi pokazao tko si dok još nije bilo kasno.”
Danas sjedim na svom malom balkonu s kavom u ruci i gledam zalazak sunca nad Dravom. Pitam se: Je li vrijedilo proći kroz sve ovo da bih pronašla sebe? I koliko nas još živi u iluziji da ljubav može preživjeti bez poštovanja?