Skoro sam rodila u kuhinji dok sam kuhala večeru: Priča o izgubljenim prioritetima
“Majko, molim te, samo još pet minuta… Moram završiti juhu, znaš da Adnan ne voli kad nije svježa!”
Stajala sam na vratima kuhinje, gledajući svoju kćerku Lejlu kako se drži za stomak, lice joj je bilo bijelo kao zid, a znoj joj je curio niz sljepoočnice. Već satima je imala trudove, ali ona je uporno miješala lonac na štednjaku, kao da će svijet stati ako Adnan ne dobije svoju večeru. “Lejla! Dosta! Idemo odmah u bolnicu!” povikala sam, ali ona je samo odmahivala glavom.
“Ne mogu ga ostaviti gladnog, mama. On je umoran s posla…”
U tom trenutku sam osjetila kako mi srce puca. Moja Lejla, moja pametna, nježna djevojčica, odrasla je u ženu koja misli da vrijedi samo onoliko koliko može nahraniti svog muža. Sjetila sam se svih onih večeri kad sam i sama stajala nad štednjakom, dok su mi noge oticale od umora, a muž bi samo promrmljao “dobra je” i otišao pred televizor. Zar smo mi žene stvarno ovako odgojene?
“Lejla, ako ne ideš sad, zvat ću hitnu!” zaprijetila sam.
Napokon je spustila kuhaču i pogledala me suznih očiju. “Mama, molim te… Ako mi nešto bude… obećaj mi da ćeš paziti na Adnana. On ne zna ni gdje su čarape. Ne zna kuhati. Ne zna ništa bez mene.”
U tom trenutku sam osjetila bijes kakav nikad prije nisam osjetila. “A tko će paziti na tebe, Lejla? Tko će paziti na tvoje srce, tvoje zdravlje? Zar ti nisi važna?”
Nije odgovorila. Samo je tiho jecala dok sam joj pomagala obući jaknu. U autu je šutjela, stiskala mi ruku i povremeno šaptala: “Samo da on ne ostane gladan…”
Dok smo jurile prema bolnici kroz sarajevsku kišu, sjećanja su mi navirala kao bujica. Sjetila sam se kako je Adnan uvijek bio ljubazan pred drugima, ali kod kuće bi joj prigovarao za svaku sitnicu: “Zašto si kupila ovu kavu? Znaš da volim onu iz Mostara!” ili “Opet si zaboravila oprati moje košulje!” Nikad nije rekao hvala. Nikad nije pitao kako je ona.
Kad smo stigle u bolnicu, Lejla je već bila na izmaku snaga. Dok su je odvodili u rađaonu, okrenula se prema meni i opet ponovila: “Mama, molim te… Adnan…”
Sjedila sam u čekaonici i gledala druge obitelji kako se grle, smiju i tješe jedni druge. Pored mene je sjedio stariji čovjek iz Travnika i pričao kako mu je snaha rodila blizance prošle godine. “Moj sin sve radi oko djece – mijenja pelene, kuha ručak kad treba. Danas su druga vremena,” rekao mi je s ponosom.
Pogledala sam ga s gorčinom. Jesu li stvarno druga vremena? Zašto onda moja kćerka misli da mora biti sluškinja svom mužu? Gdje smo pogriješili?
Kad se Lejla napokon porodila – djevojčica, mala Hana – bila sam presretna i prestravljena u isto vrijeme. Adnan je došao tek nakon nekoliko sati, s mobitelom u ruci i pitanjem: “Jel’ ima šta za jesti kod kuće?”
Pogledala sam ga ravno u oči i rekla: “Imaš novu kćerku. To ti nije dovoljno?”
Nije ni shvatio što mu govorim. Samo je slegnuo ramenima i otišao do automata po kavu.
Lejla je ležala iscrpljena, ali s osmijehom na licu kad sam joj donijela malu Hanu. “Vidiš mama, sve se isplatilo… On će biti sretan kad vidi bebu.”
Nisam imala snage reći joj istinu – da se bojim za nju više nego ikad prije. Da me boli gledati kako se žrtvuje za nekoga tko ne zna ni gdje su čarape.
Dani su prolazili, a ja sam svaki dan dolazila kod njih – kuhala ručak, čistila stan, pazila na Hanu dok Lejla doji ili pokušava odspavati sat vremena. Adnan bi došao s posla i bacio jaknu na kauč: “Jel’ ima nešto slatko?” Nikad nije pitao kako je Lejla ili treba li joj pomoć.
Jedne večeri nisam mogla više izdržati. Sjela sam nasuprot njega dok je gledao utakmicu i rekla: “Adnane, znaš li ti koliko tvoja žena pati? Znaš li da se skoro porodila u kuhinji jer si ti bio gladan?”
Pogledao me zbunjeno: “Pa šta? To joj je posao… Ja radim cijeli dan!”
U tom trenutku sam shvatila da nema pomoći dok Lejla sama ne shvati koliko vrijedi.
Te noći sam dugo sjedila uz njenu postelju dok je mala Hana spavala na njenim prsima.
“Lejla,” šapnula sam, “ti si vrijedna ljubavi i pažnje. Nisi ropkinja. Nisi samo supruga i majka – ti si žena koja zaslužuje poštovanje. Kad ćeš to shvatiti?”
Ona me pogledala umorno i tiho rekla: “Možda jednog dana, mama… Možda jednog dana.”
A ja se pitam – koliko nas još mora proći kroz isto da bismo naučile voljeti sebe? Koliko nas još mora kuhati večeru s trudovima samo da bi netko drugi bio sit?
Što vi mislite – gdje smo pogriješile? Je li moguće promijeniti ovakve odnose ili smo osuđene ponavljati iste greške iz generacije u generaciju?