Ultimatum: Ostani ili Odlazi iz Bakine Kuće
“Ako ne pristaneš na moje uvjete, možeš odmah izaći iz bakine kuće!” Majčin glas parao je tišinu dnevnog boravka, dok sam stajala ukočena, držeći Darija za ruku. Baka Mara je šutjela, gledajući kroz prozor, a Dario je stisnuo moju ruku jače nego ikad prije. Srce mi je lupalo kao ludo. Nisam mogla vjerovati da se ovo događa baš nama.
Oduvijek sam sanjala o velikoj obitelji. Gledala sam svoje rođake u Sarajevu i Zagrebu kako se okupljaju za stolom, smiju se, svađaju pa mire, i uvijek sam željela isto. Kad sam upoznala Darija, znala sam da dijelimo isti san. On je iz velike obitelji iz Osijeka, navikao na gužvu, graju i toplinu doma. Kad smo odlučili preseliti kod bake Mare u Split kako bismo uštedjeli za vlastiti stan, činilo se kao savršeno rješenje. Baka je bila presretna što ima društvo, a mi smo napokon mogli početi planirati proširenje obitelji.
Ali onda je došla mama Ljiljana. Nikad nije bila zadovoljna mojim izborima. Uvijek je imala svoje planove za mene – da završim medicinu, udam se za nekog “ozbiljnog” iz Zagreba, da ne žurim s djecom. Kad je saznala da sam trudna, nije ni čestitala. Samo je rekla: “A gdje ćete živjeti? Kod stare Mare? To nije rješenje.”
Sada je stajala ispred mene, hladnih očiju, s papirom u ruci. “Ako želite ostati ovdje,” rekla je, “morate potpisati da ćete se iseliti čim se dijete rodi. Ovo nije vaša kuća. Ovo je bakina kuća i ja odlučujem tko će ovdje živjeti.”
Dario je prvi progovorio: “Ljiljana, molim vas, ovo nije pošteno. Mi nemamo kamo. Ivana je trudna. Zar biste stvarno izbacili vlastitu kćer?”
Mama ga je pogledala kao da je prozirni duh. “Ti si samo zet. Ovo se tebe ne tiče.”
Baka Mara je napokon progovorila tihim glasom: “Ljiljana, pusti djecu na miru. Kuća je velika. Ja želim da ostanu.”
Mama je podignula glas: “Mamo, ti nisi više sposobna odlučivati! Ja vodim brigu o svemu ovdje!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam znala što reći. Sve što sam željela bilo je malo mira i sigurnosti za svoje dijete koje dolazi na svijet.
Te noći nisam mogla spavati. Dario je šaptao: “Naći ćemo rješenje. Možda možemo kod mojih u Osijek na neko vrijeme.” Ali znala sam da to nije ono što želim. Željela sam dom za nas troje, mjesto gdje ću moći gledati svoje dijete kako raste uz baku Maru.
Sljedećih dana napetost je rasla. Mama je dolazila svaki dan, unosila se u lice baki i meni, prijetila odvjetnicima i sudovima. Dario je pokušavao razgovarati s njom, ali svaki put bi završilo svađom.
Jednog jutra baka Mara me pozvala u svoju sobu. Sjela sam kraj nje na krevet. “Ivana,” rekla je tiho, “znam da ti nije lako. Ali ja sam još uvijek živa i ovo je moja kuća. Neću dopustiti da vas izbace.”
Zagrlila sam je i zaplakala kao dijete.
Ali mama nije odustajala. Počela je zvati rodbinu, širiti priče kako smo nezahvalni i kako iskorištavamo staru ženu. Rođaci su me počeli izbjegavati, a neki su mi čak slali poruke podrške mami.
Jednog dana došla je s odvjetnikom. “Ovo je zadnje upozorenje,” rekla mi je pred svima. “Ili potpiši ili odlazi.”
Dario me pogledao očima punim tuge i nemoći. Baka Mara se tresla od bijesa.
“Neću potpisati,” rekla sam konačno, drhtavim glasom ali čvrsto. “Ovo je moj dom koliko i tvoj.”
Mama me pogledala s prezirom kakav nikad prije nisam vidjela.
Te večeri sjeli smo svi zajedno – Dario, baka Mara i ja – i odlučili da ćemo se boriti do kraja. Baka je otišla kod javnog bilježnika i napisala izjavu da želi da ostanemo s njom dok god ona živi.
Mama se povukla na neko vrijeme, ali napetost nikad nije nestala. Svaki put kad bi došla u posjetu, osjećala sam knedlu u grlu.
Kad se rodila naša kćerka Lana, baka Mara ju je držala u naručju i plakala od sreće. Mama nije došla u bolnicu.
S vremenom su se stvari malo smirile, ali odnos s mamom nikad više nije bio isti. Naučila sam da ponekad ni obitelj nije utočište kakvo zamišljamo.
Pitam se često: Je li vrijedilo boriti se za svoj san kad cijena može biti gubitak majčine ljubavi? Što biste vi učinili na mom mjestu?