Večer Koju Nikada Neću Zaboraviti: Noć Koja Je Promijenila Sve

“Ne mogu vjerovati da si stvarno ovdje,” rekla sam Marku dok smo sjedili za stolom u malom talijanskom restoranu. Njegov osmijeh bio je topao, a oči su mu sjajile pod svjetlom svijeća. “I ja sam uzbuđen,” odgovorio je, dok je nervozno prebacivao vilicu iz ruke u ruku.

Sve je počelo prije nekoliko tjedana kada sam ga slučajno srela u knjižari. Oboje smo posegnuli za istom knjigom, starim krimićem koji je bio rijetkost na policama. Naš razgovor o knjigama brzo se pretvorio u razmjenu brojeva i svakodnevne poruke koje su mi uljepšavale dan. Marko je bio sve što sam tražila – inteligentan, duhovit i strastven čitatelj.

Dok smo čekali da nam donesu večeru, razgovor je tekao glatko, kao da se poznajemo godinama. “Znaš,” rekao je Marko, “uvijek sam mislio da su knjige prozor u dušu. Kad čitam, osjećam se kao da živim tisuću života.” Klimnula sam glavom, osjećajući kako mi srce ubrzano kuca. “I ja isto,” odgovorila sam tiho.

Ali onda se dogodilo nešto neočekivano. Dok smo uživali u tjestenini, Markov telefon zazvonio. Pogledao je ekran i lice mu se naglo promijenilo. “Oprosti, moram ovo uzeti,” rekao je i ustao od stola. Promatrala sam ga kako odlazi prema izlazu, osjećajući nelagodu koja mi se uvlačila pod kožu.

Dok sam čekala da se vrati, primijetila sam ženu koja je sjedila za stolom preko puta nas. Gledala me s nekom vrstom sažaljenja u očima. Osjetila sam kako mi se želudac steže. Kada se Marko vratio, činilo se da je izgubio onaj početni entuzijazam. “Je li sve u redu?” upitala sam ga.

“Da, samo neki problemi na poslu,” odgovorio je izbjegavajući moj pogled. Ali nešto u njegovom tonu nije bilo uvjerljivo.

Večer je nastavila teći, ali atmosfera je postala napeta. Kada smo završili s večerom, Marko me iznenada upitao: “Mogu li te nešto pitati?” Njegov glas bio je ozbiljan.

“Naravno,” odgovorila sam, pokušavajući sakriti nervozu.

“Jesi li ikada imala osjećaj da te netko prati?” Njegovo pitanje me zateklo nespremnu.

“Što? Ne… Zašto pitaš?” upitala sam zbunjeno.

Marko je duboko uzdahnuo. “Zato što mislim da nas netko prati već neko vrijeme.” Njegove riječi odjeknule su mi u glavi poput alarma.

Pogledala sam oko sebe, ali nisam vidjela ništa neobično. “Marko, o čemu pričaš?” upitala sam pokušavajući ostati smirena.

“Ne mogu ti sve reći sada, ali moramo biti oprezni,” rekao je tiho.

Te noći, dok smo hodali prema mom stanu, osjećala sam kako mi srce lupa u grudima. Svaki šum iza nas činio se prijetećim. Kada smo stigli do mog ulaza, Marko me uhvatio za ruku. “Molim te, pazi na sebe,” rekao je ozbiljno.

Nisam znala što misliti. Je li ovo bila neka njegova igra ili stvarna prijetnja? Te noći nisam mogla zaspati, prevrćući se u krevetu dok su mi njegove riječi odzvanjale u glavi.

Sljedećih dana Marko se povukao. Naše poruke postale su rijetke i kratke. Pokušavala sam ga kontaktirati, ali uvijek bi imao neki izgovor zašto ne može razgovarati.

Jedne večeri odlučila sam ga posjetiti bez najave. Kada sam stigla do njegove zgrade, vidjela sam ga kako izlazi s istom ženom koja me gledala u restoranu. Njihovi pogledi bili su puni tajni koje nisam mogla razumjeti.

Osjećaj izdaje preplavio me poput vala. Nisam znala što učiniti osim okrenuti se i otići kući. Te noći shvatila sam da je Marko bio više od onoga što je pokazivao.

Sada, dok sjedim sama u svojoj sobi, pitam se: jesam li bila samo pijun u njegovoj igri ili je stvarno postojala prijetnja o kojoj nije mogao govoriti? Što biste vi učinili na mom mjestu?