Nakon pogreba: Istina koju sam pronašla u njegovom starom telefonu
“Zašto si to napravio, Damire? Zašto si mi lagao sve ove godine?” šaptala sam, dok su mi ruke drhtale iznad starog, srebrnog telefona s napuklim ekranom. Zvuk kiše udarao je o prozor, a miris svijeća još je lebdio u zraku nakon pogreba. U stanu je vladala tišina, ona teška, gusta tišina koja ostaje kad svi odu, kad nestane žamor rodbine i prijatelja, a ostaneš sam s uspomenama i pitanjima.
Sve je počelo sasvim obično. Subota, kišna i hladna, dan za pospremanje ladica koje godinama nisam otvarala. Prsti su mi prelazili preko starih ključeva, zaboravljene šminke i satova koji više ne rade. I onda sam ga ugledala – njegov telefon. Damirov telefon. Onaj koji sam nakon njegove smrti samo gurnula na dno ladice, nesposobna da ga dotaknem. Ali danas, nešto me natjeralo da ga izvučem. Možda želja za blizinom, možda potreba za odgovorima.
Priključila sam ga na punjač. Ekran je zatreperio, a srce mi je preskočilo. Nisam znala što očekujem – slike s mora, poruke s posla, možda neku nježnu poruku meni. Ali nisam bila spremna na ono što sam pronašla.
Prva poruka koju sam otvorila bila je od Ane. “Nedostaješ mi. Kad ćeš opet doći?” Stisnula sam zube. Ana? Moja prijateljica iz djetinjstva? Ne, to mora biti neka greška. Prelistala sam dalje. “S tobom je sve lakše. Volim te.” Poruke su se nizale, mjesecima unazad. Fotografije s planinarenja na Velebitu – ali ja nisam bila tamo. Osmijesi, zagrljaji, poljupci. Moj Damir i moja Ana.
Sjedila sam na podu dnevne sobe, dok su mi suze klizile niz lice. Sjećanja su navirala – naši zajednički trenuci, svađe oko sitnica, pomirenja uz kavu na balkonu. Jesam li bila slijepa? Jesam li stvarno vjerovala da smo sretni? Ili sam samo zatvarala oči pred istinom?
Telefon je nastavio vibrirati u mojoj ruci dok sam otvarala poruku po poruku. “Ne mogu više ovo skrivati od nje,” pisao je Damir Ani prije samo nekoliko mjeseci. “Zaslužuje znati istinu.”
U tom trenutku zazvonio je interfon. Trgnula sam se kao da me netko uhvatio na djelu. Bila je to moja sestra Ivana.
“Jesi dobro?” pitala je čim je ušla, skidajući mokru jaknu.
“Ne znam…” promucala sam, pokazujući joj telefon.
Ivana je pročitala nekoliko poruka i uzdahnula. “Ovo ti nije trebalo sad… ali možda je bolje da znaš.”
“Kako to misliš? Jesi li ti znala?”
Pogledala me u oči i šutjela nekoliko sekundi predugo.
“Ivana!” glas mi je zadrhtao.
“Samo… sumnjala sam nešto zadnjih mjeseci. Ana se čudno ponašala kad god bi došla kod vas. Nisam htjela ništa reći dok ne budem sigurna…”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Sve ono što sam mislila da znam o svom životu – o Damiru, o Ani, o sebi – odjednom je postalo laž.
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i razmišljala o svemu što smo prošli zajedno. O prvoj godini braka kad nismo imali ni za režije pa smo jeli grah svaki drugi dan. O njegovoj podršci kad sam izgubila posao u knjižnici. O tome kako smo zajedno gradili ovaj mali stan u Novom Zagrebu.
Ali sada su svi ti trenuci bili obojeni sumnjom. Je li me volio? Ili je cijelo vrijeme bio netko drugi?
Sljedećih dana izbjegavala sam Anu. Nije se javljala ni ona meni – možda je znala da ću pronaći istinu. Mama me zvala svaki dan: “Draga, moraš jesti nešto! Ne možeš samo plakati.” Ali kako objasniti majci da više ne znaš tko si bez osobe koju si voljela?
Jednog popodneva skupila sam snagu i nazvala Anu.
“Moramo razgovarati,” rekla sam kratko.
Sjele smo u mali kafić kod Jaruna gdje smo kao klinke pile prvu kavu.
Ana je šutjela dok sam joj pokazivala poruke na telefonu.
“Nisam htjela… Sve je počelo slučajno,” prošaptala je.
“Slučajno? Spavala si s mojim mužem! Mojim mužem, Ana!”
Ljudi su se okrenuli prema našem stolu, ali nije me bilo briga.
“Žao mi je… Bila sam usamljena, ti si stalno radila… On me razumio…”
“A ja? Tko je mene razumio? Tko će sad mene zagrliti kad padne kiša?”
Ana je zaplakala i pobjegla iz kafića. Ostala sam sama za stolom, osjećajući se prazno i izdano.
Dani su prolazili sporo. Prijatelji su dolazili i odlazili, svi su imali savjete: “Oprosti joj”, “Zaboravi ga”, “Počni iznova”… Ali nitko nije znao kako boli kad ti se svijet raspadne na komadiće.
Jedne večeri sjela sam pred prozor s Damirovim telefonom u ruci. Pogledala sam posljednju poruku koju mi je poslao prije smrti: “Volim te više nego što znaš.”
Možda je volio i mene i nju. Možda ljubav nije crno-bijela kako smo učeni vjerovati.
Danas pokušavam oprostiti – njemu, Ani, sebi. Pokušavam ponovno pronaći smisao u malim stvarima: mirisu svježe kave, šetnji uz Savu, osmijehu nepoznate žene u tramvaju.
Ali ponekad se pitam: Jesmo li ikada stvarno poznavali one koje volimo? I možemo li ikada oprostiti izdaju koja nas slomi?