Zamjena stanova – Moja borba protiv teštinih igara
“Ne mogu vjerovati da ovo opet radimo, Ivana!” – viknula sam, držeći mobitel u ruci, dok sam gledala kroz prozor našeg malog stana na Trešnjevci. “Tvoja majka opet zove i pita kad ćemo konačno odlučiti oko te zamjene stanova!”
Ivana je sjedio za stolom, listajući novine, kao da ga se to uopće ne tiče. “Ma pusti, Ana, znaš kakva je ona. Samo priča.”
Ali nije samo pričala. Od dana kad je predložila da zamijenimo naš dvosobni stan s njezinim većim stanom na Jarunu, osjećala sam nelagodu. Svekrva, gospođa Marija, uvijek je imala planove za nas – gdje ćemo živjeti, kako ćemo odgajati djecu, što ćemo jesti za ručak. Ali ovo… ovo je bilo nešto drugo.
“Zašto bi ona htjela manji stan?” pitala sam Ivana dok sam pokušavala smiriti drhtanje ruku. “I to baš sad, kad smo napokon uredili dječju sobu za Leona?”
Ivan je slegnuo ramenima. “Možda joj je prevelik. Znaš da se žali na stepenice.”
Ali znala sam da nije do stepenica. Marija nikad nije voljela našu privatnost. Svaki put kad bi došla, šetala bi po stanu kao inspektorica, otvarala ormare, komentirala prašinu na policama ili način na koji slažem ručnike. Zamjena stanova značila bi da bi bila još bliže nama – i fizički i emocionalno.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, zazvonio je zvono na vratima. Marija je stajala s vrećicom punom kolača i onim poznatim osmijehom koji mi nikad nije ulijevao povjerenje.
“Ana, dušo, moramo razgovarati,” rekla je tiho, gledajući me ravno u oči. “Znaš da mi je teško sama u onom velikom stanu. A vi biste tamo imali više prostora za Leona… i možda još jedno dijete?”
Osjetila sam kako mi se želudac steže. “Marija, stvarno cijenim što mislite na nas, ali mi smo zadovoljni ovdje.”
Njezin osmijeh se zaledio. “Zadovoljni? Ovdje? Ana, budi realna. Ovaj stan je premalen za troje ljudi. A ja bih bila bliže centru, mogla bih češće čuvati Leona…”
U tom trenutku Ivan je ušao u kuhinju i sjeo za stol kao da ništa ne čuje.
“Ivane!” povisila sam glas. “Možeš li ti nešto reći?”
Pogledao me umorno. “Ana, stvarno ne vidim problem. Mama samo želi pomoći.”
Osjetila sam se izdano. Zar stvarno ne vidi što se događa? Ili ne želi vidjeti?
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale Marijine riječi i Ivanova šutnja. Počela sam sumnjati u vlastitu procjenu – možda sam preosjetljiva? Možda stvarno pretjerujem?
Ali onda su počele sitne ucjene. Marija bi dolazila nenajavljeno, donosila poklone za Leona i ostajala satima pričajući o “novom početku” na Jarunu. Jednom je čak dovela agenta za nekretnine da “pogleda stanove”, bez našeg pristanka.
“Ovo više nije normalno,” rekla sam Ivanu nakon što su otišli. “Ona prelazi sve granice!”
Ivan je samo slegnuo ramenima i otišao pod tuš.
Počela sam osjećati tjeskobu svaki put kad bi zazvonio mobitel ili netko pokucao na vrata. Nisam više mogla uživati ni u malim stvarima – Leonovom smijehu, mirisu svježe kave ujutro, tišini nakon što svi zaspu.
Jednog dana, dok sam vodila Leona u vrtić, susrela sam susjedu Jasnu.
“Ana, jesi li dobro? Izgledaš iscrpljeno,” pitala me zabrinuto.
Pukla sam pred njom kao dijete. Ispričala sam joj sve – od Marijinih ucjena do Ivanove nezainteresiranosti.
Jasna me zagrlila i rekla: “Znaš što? Moraš postaviti granice. Ako ti neće pomoći muž, moraš sama. Inače će te pojesti živa.”
Te večeri odlučila sam razgovarati s Ivanom ozbiljno.
“Ivane, ovo više ne mogu izdržati,” rekla sam kroz suze. “Tvoja mama prelazi sve granice i ti to dopuštaš! Ako ne staneš uz mene, ja ću sama odlučiti što je najbolje za našu obitelj.”
Ivan me gledao dugo šutke, a onda prvi put priznao: “Ne znam kako joj reći ne… Cijeli život ona upravlja svime. Ali ne želim te izgubiti, Ana.”
Sljedeći dan smo zajedno otišli do Marije.
“Mama,” rekao je Ivan tiho ali odlučno, “nećemo mijenjati stanove. Ovo je naša odluka i molim te da to poštuješ.”
Marija je gledala čas mene, čas Ivana, a onda ustala bez riječi i otišla.
Nakon toga više ništa nije bilo isto – ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir u svom domu.
Ponekad se pitam: Zašto je tako teško postaviti granice onima koje volimo? I gdje završava briga, a počinje manipulacija? Što biste vi učinili na mom mjestu?