Između Dva Svijeta: Bitka za Moj Dom i Moje Ja
“Opet si ostavila ručnik na pogrešnom mjestu! Koliko puta ti moram reći?” glas svekrve, gospođe Ljubice, odjeknuo je kroz hodnik dok sam još stajala u pidžami, držeći šalicu kave koja mi se tresla u ruci. Pogledala sam prema Ivanu, mom mužu, koji je sjedio za stolom i zurio u ekran mobitela kao da ga se ništa ne tiče. Nisam znala što me više boli – Ljubičina oštra riječ ili Ivanova tišina.
“Oprosti, zaboravila sam,” promrmljala sam, pokušavajući zvučati smireno, iako mi je srce lupalo kao ludo. Ljubica je samo zakolutala očima i nastavila s pranjem podova, kao da sam joj najveći teret u životu. U tom trenutku, osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela pokazati slabost. Ne pred njom. Ne pred Ivanom.
Sve je počelo prije dvije godine, kad smo se Ivan i ja vjenčali. Mislila sam da ćemo živjeti sami, graditi svoj mali svijet. Ali Ivan je bio jedinac, a njegova majka udovica. “Ne mogu ostaviti mamu samu,” rekao je tada. “Samo dok ne stane na noge.” Pristala sam, vjerujući da će to biti privremeno. Ali Ljubica je ostala – i s njom su došla pravila.
“U ovoj kući se zna red!” govorila bi često. “Ručak se kuha do podneva, posteljina se mijenja svakog četvrtka, a kupaonica mora blistati!” U početku sam pokušavala udovoljiti. Nisam željela probleme. Ali što sam više popuštala, to je ona više zahtijevala.
Jednog dana, dok sam slagala rublje u dnevnoj sobi, Ljubica je sjela nasuprot mene i počela: “Znaš, Ivana nikad nije volio nered. Ja sam ga naučila redu. Ne znam kako bi on bez mene…” Pogledala me ispod obrva. “Nadam se da razumiješ koliko je važno da žena zna svoje mjesto.”
Te riječi su me presjekle. Jesam li ja samo gost u vlastitom domu? Jesam li ja samo netko tko treba šutjeti i klimati glavom? Pokušala sam razgovarati s Ivanom te večeri dok smo ležali u krevetu.
“Ivane, osjećam se kao da me tvoja mama ne poštuje. Kao da nisam dobrodošla ovdje…”
On je uzdahnuo i okrenuo se na drugu stranu. “Znaš kakva je ona. Neće se promijeniti. Pusti, proći će.”
Ali nije prošlo. Svaki dan bio je nova borba – oko ručka, oko pranja suđa, oko toga tko će gledati televiziju navečer. Ljubica je imala svoje emisije koje nije propuštala, a ja sam se povlačila u spavaću sobu s knjigom koju nisam mogla čitati od nervoze.
Moja prijateljica Mirela često me zvala na kavu. “Zašto joj jednostavno ne kažeš što misliš?” pitala bi me.
“Ne mogu… Ne želim probleme s Ivanom. On je već dovoljno pod stresom na poslu…”
Ali istina je bila da sam se bojala. Bojala sam se da ću izgubiti Ivana ako budem previše zahtijevala. Bojala sam se da ću ostati sama.
Jednog jutra, kad sam išla u kupaonicu prije posla, vrata su bila zaključana. Čula sam Ljubicu unutra kako pjevuši dok pere pločice.
“Moram požuriti! Kasnim na autobus!” viknula sam kroz vrata.
“Moraš naučiti čekati! U ovoj kući svatko ima svoj red,” odgovorila je mirno.
Stajala sam bosa na hladnim pločicama i osjećala se kao dijete koje moli za dopuštenje.
Te večeri nisam mogla izdržati više.
“Ivane, ovo više nema smisla! Osjećam se kao gost! Tvoja mama upravlja svime! Ja nemam pravo ni na kupaonicu kad mi treba!”
Ivan je šutio dugo, predugo. Onda je tiho rekao: “Ne znam što želiš da napravim… Ona je moja mama. Ti si moja žena. Ne mogu birati između vas.”
“Ali ja biram!” izletjelo mi je iz usta prije nego što sam stigla razmisliti.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – svoj mir, svoje navike, čak i svoje prijatelje koje više nisam pozivala jer Ljubica nije voljela “strance” u kući.
Sljedećeg dana Mirela me povukla za rukav dok smo pile kavu u parku.
“Slušaj me dobro,” rekla je odlučno. “Ili ćeš ti postaviti granice ili ćeš nestati kao osoba. Nije tvoj posao da budeš žrtva tuđih pravila!”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.
Kad sam došla kući, Ljubica je već bila za stolom s Ivanom.
“Opet si kasnila s posla,” rekla je hladno.
Sjela sam nasuprot nje i prvi put pogledala ravno u oči.
“Gospođo Ljubice, ovo je i moj dom. I ja imam pravo na svoje vrijeme i svoj prostor. Ako to ne možete prihvatiti, možda bih trebala otići – ali neću više šutjeti.”
Ivan me gledao iznenađeno, a Ljubica je prvi put ostala bez riječi.
Te večeri Ivan i ja smo dugo razgovarali. Prvi put nakon dugo vremena slušao me bez prekidanja.
“Ne želim te izgubiti,” rekao je tiho.
“Ali ja ne želim izgubiti sebe,” odgovorila sam.
Ne znam što će biti sutra. Možda će Ljubica popustiti, možda neće. Možda ćemo morati otići iz ovog stana i početi iznova negdje drugdje. Ali znam jedno – više neću biti tiha sjena u vlastitom životu.
Ponekad se pitam: Koliko žena još šuti zbog mira u kući? Koliko nas još gubi sebe pokušavajući udovoljiti svima osim sebi? Možda je vrijeme da prestanemo šutjeti.