Početak u pedesetpetoj: Kad sam napustila sve što sam poznavala
“Jesi li ti normalna, majko? U pedesetpetoj godini ti ćeš sad početi novi život? Gdje ćeš, s kim ćeš, šta ćeš raditi?” vikao je moj sin Ivan, dok je kćerka Mirela plakala u kuhinji, stežući šalicu kave kao da joj od toga zavisi život. Moj muž, Zoran, samo je šutio, gledajući kroz prozor kao da ga se sve to ne tiče. Ali ja sam znala – tišina je bila najglasnija osuda.
Stajala sam nasred dnevne sobe, držeći u ruci staru putnu torbu. U njoj su bile samo najosnovnije stvari: nekoliko komada odjeće, fotografija moje pokojne majke i knjiga koju sam čitala kad sam prvi put pomislila da možda zaslužujem više od života koji živim. Srce mi je tuklo kao ludo, ali nisam mogla više. Godinama sam bila ona koja kuha, pere, sluša tuđe probleme i guta vlastite suze. Godinama sam bila nevidljiva.
“Ne mogu više ovako,” rekla sam tiho, ali odlučno. “Ne želim umrijeti a da nikad nisam živjela za sebe.”
Ivan je lupio šakom o stol. “Zar ti nije dosta što si nas sve ove godine držala na okupu? Sad kad si nam najpotrebnija, ti odlaziš?”
Mirela je jecala: “Mama, molim te… Ne idi. Tata neće znati ni gdje su čarape.”
Zoran je konačno progovorio, hladno: “Ako izađeš kroz ta vrata, nemoj se vraćati.”
Te riječi su me zaboljele više nego što sam očekivala. Ali nisam se okrenula. Nisam smjela. Znala sam da ako sada popustim, nikada neću imati snage ponovo pokušati.
Izašla sam iz stana u Sarajevu dok je kiša lagano padala po praznim ulicama. Osjećala sam se kao da mi se svijet ruši pod nogama, ali istovremeno – kao da prvi put dišem punim plućima.
Prvih nekoliko dana provela sam kod prijateljice Sanje u Mostaru. Sanja me gledala s mješavinom divljenja i zabrinutosti.
“Jesi li sigurna da znaš šta radiš?” pitala me jedne večeri dok smo pile vino na balkonu.
“Ne znam,” priznala sam. “Ali znam da više ne mogu biti ono što drugi očekuju od mene. Želim biti ono što ja želim.”
Sanja je klimnula glavom. “Znaš, malo nas ima koje bi imale hrabrosti za ovako nešto. Ovdje žene tvojih godina šute i trpe.”
Nisam znala šta me čeka. Nisam imala posao, ni plan. Samo želju da pronađem sebe. Prijavila sam se za posao spremačice u jednom hotelu na obali Neretve. Prvi dan na poslu osjećala sam se poniženo – ja, koja sam nekad bila učiteljica, sada čistim tuđe sobe. Ali onda sam upoznala Amiru, ženu iz Zenice koja je radila isti posao već deset godina.
“Znaš šta je najgore?” rekla mi je dok smo zajedno mijenjale posteljinu. “Što ljudi misle da si manje vrijedna jer pereš tuđe podove. A ja svaki dan idem kući svojoj djeci s osmijehom jer znam da ih hranim pošteno zarađenim novcem.”
Te riječi su mi dale snagu. Počela sam cijeniti male pobjede: prvi put kad sam sama platila stanarinu, kad sam sebi kupila novu haljinu bez pitanja muža za dozvolu, kad sam otišla sama na kafu i uživala u tišini.
Ali nije bilo lako. Porodica mi nije opraštala. Ivan mi nije odgovarao na poruke mjesecima. Mirela mi je jednom poslala poruku: “Mama, tata kaže da si nas izdala.” Plakala sam cijelu noć.
Jednog dana srela sam staru poznanicu iz škole, Jasnu.
“Čula sam šta ti se desilo,” rekla je tiho dok smo stajale u redu u pekari.
“Nisam umrla,” nasmijala sam se gorko.
“Ne, ali si imala hrabrosti napraviti ono o čemu mnoge od nas samo sanjaju,” rekla je i stisnula mi ruku.
Počela sam pisati dnevnik – svoje misli, strahove, nade. Pisanje mi je pomoglo da shvatim koliko sam zapravo bila nesretna sve te godine i koliko malo sam tražila za sebe.
Jedne večeri zazvonio mi je telefon. Bio je to Ivan.
“Mama… Jesi dobro?”
Glas mu je bio tih, slomljen.
“Jesam, sine. Dobro sam. Nedostajete mi svi… ali morala sam ovo napraviti zbog sebe.”
Dugo smo šutjeli.
“Tata je ljut… ali ja te razumijem više nego što misliš,” rekao je napokon.
Tada sam prvi put osjetila da možda nisam potpuno izgubila svoju porodicu – možda će jednog dana shvatiti zašto sam morala otići.
S vremenom su rane počele zacjeljivati. Naučila sam kuhati za jednu osobu, smijati se sama sebi pred ogledalom i ne osjećati krivnju što biram sebe. Počela sam volontirati u udruzi koja pomaže ženama žrtvama nasilja – tamo sam upoznala druge žene koje su prošle slične borbe.
Jedna od njih, Azra iz Tuzle, rekla mi je: “Mi nismo sebične jer biramo sebe. Mi smo preživjele.”
Danas, dvije godine kasnije, još uvijek osjećam tugu zbog svega što sam izgubila – ali osjećam i ponos zbog svega što sam pronašla u sebi.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi tuđe živote iz straha od osude? Koliko nas još čeka da ih neko drugi spasi, umjesto da same spase sebe?