Kad ti svekrva kroji život: Priča o granicama, očekivanjima i borbi za mir

“Ivana, ne možeš biti tako sebična! Dario nema gdje, a ti imaš cijelu sobu praznu!” glas moje svekrve Marije odjekivao je kroz telefon, dok sam stajala u kuhinji i gledala kroz prozor u maglovito zagrebačko jutro. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam znala što da kažem. Nisam htjela biti loša snaha, ali nisam mogla podnijeti još jednu osobu u našem malom stanu.

Moj muž, Tomislav, sjedio je za stolom i šutio. Znao je što mislim, ali nije imao hrabrosti suprotstaviti se svojoj majci. “Ivana, znaš kakva je mama… Neće odustati dok ne dobije svoje,” šapnuo je, izbjegavajući moj pogled. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred njim. “A što je s nama? Zar naš mir ne vrijedi ništa?” prošaptala sam.

Dario je bio tipičan primjer razmaženog mlađeg sina. Nikad nije radio ozbiljan posao, uvijek je imao izgovor zašto nešto ne može ili ne želi. Nakon što je izgubio posao u Mostaru, vratio se kod roditelja u Osijek, ali tamo nije dugo izdržao. Marija je odlučila da mu treba novi početak – u Zagrebu, kod nas.

“Ivana, to je samo privremeno!” uvjeravala me Marija kad smo se našle na kavi u centru grada. “Dario će brzo naći posao, a vi ste mladi, možete mu pomoći da stane na noge.” Gledala me svojim prodornim očima, a ja sam osjećala kako mi se želudac okreće. “Marija, mi imamo svoje planove… Želimo dijete, treba nam prostor…” pokušala sam objasniti. “Dijete? Pa još ste mladi! Dario je sad prioritet!” prekinula me oštro.

Te večeri Tomislav i ja smo se posvađali kao nikad prije. “Zašto uvijek moraš popustiti svojoj mami? Zar ti nije dosta da nam se miješa u svaki detalj života?” vikala sam kroz suze. On je samo slegnuo ramenima: “To je obitelj, Ivana. Ne mogu joj reći ne.”

Dario se uselio tjedan dana kasnije. Njegove torbe i kutije zatrpale su hodnik. Prva noć bila je katastrofa – glasno je pričao na mobitel do kasno u noć, ostavljao prljave tanjure po stanu i puštao glazbu kao da je sam. Sljedećih dana situacija se samo pogoršavala. Svaki put kad bih nešto rekla Tomislavu, on bi odgovorio: “Pusti ga, naviknut će se.”

Jednog jutra pronašla sam Darija kako sjedi za mojim radnim stolom i lista moje bilješke s posla. “Što radiš?” pitala sam oštro. “Ma tražim nešto za čitati… Dosadno mi je,” odgovorio je bez trunke srama. Osjetila sam kako mi krv vrije.

Svekrva je svaki drugi dan zvala i pitala kako Dario napreduje. Kad bih joj pokušala reći istinu, odmah bi me prekinula: “Ti si uvijek bila preosjetljiva! Dario je dobar dečko!”

Moja mama, Jasna, pokušavala me smiriti: “Ivana, moraš postaviti granice. Ako sad popustiš, nikad nećeš imati svoj mir.” Ali kako postaviti granice kad cijela Tomislavova obitelj misli da sam ja problem?

Jedne večeri došla sam kući i zatekla Darija kako dovodi prijatelje bez pitanja. Stan je bio pun dima i buke. “Ovo više ne mogu!” viknula sam Tomislavu kad su otišli. “Ili on ili ja!”

Tomislav me gledao kao da sam poludjela: “Ne možeš me tjerati da biram između tebe i brata!”

“A ja? Zar ja nisam tvoja obitelj? Zar naš brak nije važan?”

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala za ovaj brak – preseljenje iz Splita u Zagreb, novi posao, novi prijatelji… A sad gubim i svoj dom.

Sljedećeg jutra otišla sam kod svoje mame. Sjela sam za kuhinjski stol i zaplakala kao dijete. “Mama, ne mogu više… Osjećam se kao gost u vlastitom domu.” Ona me zagrlila i šaptala: “Ivana, moraš misliti na sebe. Ako ti nisi dobro, ništa neće biti dobro.”

Nakon nekoliko dana skupila sam hrabrost i sjela s Tomislavom za stol. “Ovo više ne ide. Ili ćemo zajedno postaviti granice tvojoj obitelji ili ću otići. Volim te, ali ne mogu živjeti ovako.” Po prvi put vidjela sam strah u njegovim očima.

Te večeri nazvao je svoju majku: “Mama, Dario mora pronaći svoj stan. Ivana i ja trebamo svoj mir.” S druge strane čuo se urlik: “Ti si pod njenom papučom! Srami se!” Ali Tomislav nije popustio.

Dario se iselio mjesec dana kasnije – ljutito, bez pozdrava. Marija mi nije oprostila do danas.

Naš brak više nikad nije bio isti – ali barem smo imali svoj mir.

Ponekad se pitam: Jesam li bila previše stroga? Ili sam napokon naučila reći ‘ne’? Što biste vi učinili na mom mjestu?