Kad svekrva preuzme brak: Moja borba za ljubav i istinu s Vladom
“Jesi li opet zaboravila kupiti Stefanii lijekove?” Vladov glas odjeknuo je kroz stan, oštar kao nož. Stajala sam u kuhinji, ruke mi drhtale dok sam rezala luk za večeru. “Nisam zaboravila, Vlad. Samo… danas nisam stigla, imala sam sastanak na poslu.”
“Znaš da joj je to važno!” nastavio je, a ja sam osjetila kako mi se grlo steže. U tom trenutku, vrata su se otvorila i ušla je gospođa Stefania, njegova majka – žena čije prisustvo u našem stanu nikada nije bilo samo prolazno. “Opet kasniš s mojim lijekovima, Alma? Znaš li ti uopće što znači biti dobra snaha?” Pogledala me s visine, kao da sam dijete koje je nešto skrivilo.
Udahnula sam duboko, pokušavajući ostati smirena. “Oprostite, gospođo Stefania. Sutra ću otići po njih prije posla.”
“Sutra? A što ako mi večeras pozli? Vlad, vidiš li ti ovo?”
Vlad je samo slegnuo ramenima i sjeo za stol, izbjegavajući moj pogled. U tom trenutku shvatila sam da sam sama u ovoj borbi.
Kad sam se udala za Vlada prije dvije godine, vjerovala sam da počinjem novo poglavlje života. On je bio nježan, pažljiv, uvijek spreman na šalu. Njegova porodica mi se činila tradicionalnom, ali to mi nije smetalo – odrasla sam u Sarajevu, gdje su porodične vrijednosti bile svetinja. Ali ono što nisam znala je da će naš brak biti više savez između mene i njegove majke nego između mene i njega.
Prvih nekoliko mjeseci živjeli smo sami, ali onda je Stefania doživjela manji moždani udar i Vlad je insistirao da se preseli kod nas dok se ne oporavi. “To je samo privremeno,” govorio je. “Moja mama nema nikog osim mene.” Nisam imala srca reći ne.
Ali privremeno se pretvorilo u stalno. Stefania je preuzela naš stan: odlučivala je šta ćemo jesti, gdje ćemo ići na odmor, čak i kako ću slagati rublje. Svaki moj pokušaj da postavim granice završio bi njenim suzama ili Vladovim ljutitim pogledima.
Najgore su bile večeri kad bi sjela nasuprot mene za stolom i počela: “Alma, znaš li ti kuhati pravi grah? Kod nas u Mostaru to se radi ovako…” Ili: “Vidiš li kako ti muž gubi na težini? Moraš bolje paziti na njega.”
Ponekad bih noću plakala u kupaonici, stišćući ruku preko usta da me ne čuju. Nedostajala mi je moja mama, koja je uvijek govorila: “Alma, budi svoja. Ne dozvoli nikome da te gazi.” Ali ovdje, u ovom stanu punom tuđih očekivanja, osjećala sam se kao gost u vlastitom životu.
Sve je kulminiralo prošlog proljeća. Vlad i ja smo pokušavali dobiti dijete već godinu dana bez uspjeha. O tome nismo govorili nikome – to je bila naša mala tuga. Ali Stefania je primijetila. Jednog jutra dok sam kuhala kafu, prišla mi je tiho: “Alma, znaš li ti koliko je važno da žena rodi? Moj sin zaslužuje nasljednika.”
“Radimo na tome,” odgovorila sam tiho.
“Možda bi trebao naći drugu ženu ako ti ne možeš,” rekla je hladno i otišla iz kuhinje ostavljajući me bez daha.
Te večeri sam sve ispričala Vladu. Očekivala sam da će stati uz mene, ali on je samo šutio. “Znaš kakva je ona… Nemoj joj zamjeriti.”
“Ali Vlad! Ona želi da me ostaviš jer ne mogu zatrudnjeti!”
“Nije to tako mislila… Alma, molim te, nemoj praviti dramu.”
Tada sam prvi put osjetila pravi bijes. Nisam znala što više boli – njene riječi ili njegova šutnja.
Narednih dana Stefania je počela širiti priču po komšiluku: “Naša Alma ne može imati djece… Jadni moj Vlad.” Počela sam izbjegavati susjede; osjećala sam njihove poglede na leđima dok bih išla do prodavnice.
Jedne noći, nakon još jedne svađe s Vladom zbog njegove majke, spakirala sam torbu i otišla kod prijateljice Lejle. Sjedile smo do kasno u noć uz vino.
“Alma, moraš odlučiti – ili ćeš živjeti za sebe ili za njih,” rekla mi je Lejla ozbiljno.
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Vratila sam se kući s namjerom da razgovaram s Vladom otvoreno, bez straha.
“Vlad, ja ovako više ne mogu,” rekla sam čim sam ušla u stan. Stefania je sjedila u dnevnoj sobi i gledala TV.
“Što sad opet nije dobro?” upitala je bez da me pogleda.
“Svekrvo, molim vas da nas ostavite nasamo,” rekla sam mirno ali odlučno.
Vlad me gledao iznenađeno dok sam mu govorila: “Ili ćemo biti muž i žena ili ću otići. Ne mogu više živjeti pod njenim pravilima. Ako me voliš, moraš to pokazati – meni, ne njoj.”
Dugo smo razgovarali te noći. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da me čuje. Sutradan smo zajedno sjeli sa Stefaniom i objasnili joj da mora poštovati naš prostor ako želi ostati s nama.
Nije bilo lako – plakali smo svi troje. Ali prvi put nakon dvije godine osjetila sam tračak nade.
Danas još uvijek nemamo dijete. Možda ga nikad nećemo imati. Ali imam svoj glas i svoju istinu.
Ponekad se pitam: Koliko žena na Balkanu živi tuđu istinu zbog tuđih očekivanja? Je li ljubav dovoljna kad nema hrabrosti za istinu?