Cijena Dobrote: “Sve Sam Dala Svojima, A Na Kraj Sam Ispala Krivac”
“Sanja, opet si ti platila račune?” – viknula je mama iz kuhinje dok sam umorna spuštala torbu na pod. U tom trenutku, kroz prozor se probijalo zadnje svjetlo dana, a ja sam osjećala težinu svijeta na svojim leđima. “Jesam, mama. Nema veze, važno da je sve riješeno”, odgovorila sam tiho, pokušavajući sakriti umor i tugu u glasu. Ali nije bilo važno. Nikad nije bilo važno kako se ja osjećam.
Od svoje dvadesete godine radim dva posla. Prvo sam čistila apartmane u Splitu, a onda sam prešla u jednu malu firmu za knjigovodstvo. Moj brat Ivan nikad nije radio duže od tri mjeseca na istom mjestu. Sestra Marija je studirala već sedam godina, stalno mijenjajući smjerove. Mama je ostala sama s nama nakon što je tata otišao s drugom ženom u Njemačku. Svi su se oslanjali na mene. “Sanja će riješiti. Sanja će pomoći. Sanja će platiti.”
Sjećam se jedne zime kad su nam isključili struju. Mama je plakala, Ivan je vikao na nju, a Marija je samo slušala muziku na mobitelu. Ja sam otišla kod susjede Zdenke i posudila novac. “Ti si zlato, Sanja,” rekla mi je Zdenka, ali ja sam se osjećala kao kamen.
Godine su prolazile. Nikad nisam imala vremena za sebe, za ljubav, za prijatelje. Moja najbolja prijateljica Ana udala se i odselila u Rijeku. Ponekad mi pošalje poruku: “Sanja, kad ćeš ti malo misliti na sebe?” Nisam znala odgovor.
Sve se promijenilo prošle godine kad sam dobila otkaz. Firma je propala preko noći. Sjedila sam za stolom i gledala u praznu šalicu kave dok su mi ruke drhtale. “Mama, izgubila sam posao,” rekla sam jedva čujno.
Mama je samo slegnula ramenima: “Pa naći ćeš drugi. Nije smak svijeta.” Ivan nije ni podigao pogled s mobitela. Marija je rekla: “A što ćemo sad s režijama?”
Tada sam prvi put osjetila bijes prema njima. Godinama sam ih nosila na leđima, a sada kad sam ja slaba – nikoga nema da me podigne.
Počela sam tražiti posao, ali bezuspješno. Novca nije bilo ni za kruh. Očekivala sam da će Ivan barem pokušati nešto raditi, ali on je samo govorio: “Nema posla, sve je propalo ovdje.” Marija je nastavila studirati online i naručivati odjeću preko interneta.
Jedne večeri došla sam kući i zatekla ih kako raspravljaju o tome tko će platiti internet. “Sanja, imaš li još nešto sa strane?” pitala me mama.
“Nemam više ništa!” viknula sam prvi put u životu. “Sve što sam imala dala sam vama! Zar ne vidite da više ne mogu?”
Nastao je muk. Mama me gledala kao stranca. Ivan je odmahnuo rukom: “Nemoj sad dramiti.” Marija je ustala i otišla u sobu.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam propustila – o ljubavi koju nikad nisam imala, o putovanjima na koja nikad nisam otišla, o knjigama koje nisam pročitala jer sam uvijek bila preumorna.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Mama mi nije govorila ni dobro jutro. Ivan me izbjegavao, a Marija me gledala s prezirom.
Jednog jutra pronašla sam oglas za posao u Sarajevu – tražili su knjigovođu s iskustvom. Nisam im rekla ništa, samo sam poslala prijavu.
Dva tjedna kasnije stigao mi je poziv na razgovor. Otišla sam bez riječi, spakirala mali kofer i sjela na autobus za Sarajevo.
Kad sam stigla tamo, osjećala sam se kao da prvi put dišem punim plućima. Grad me dočekao s kišom i mirisom kafe iz obližnjih kafana.
Dobila sam posao. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam ponos zbog sebe.
Nazvala sam mamu: “Našla sam posao u Sarajevu. Ostat ću ovdje neko vrijeme.”
S druge strane tišina, pa hladan glas: “A šta ćemo mi bez tebe? Kako si mogla otići?”
“Mama, moram misliti na sebe,” rekla sam tiho.
Ivan mi nije ni pisao. Marija mi je poslala poruku: “Zar te nije sram što si nas ostavila?”
Plakala sam cijelu noć, ali nisam se vratila.
Danas sjedim u svom malom stanu s pogledom na Miljacku i prvi put osjećam mir. Ali ponekad me zaboli pitanje – jesam li pogriješila što sam godinama žrtvovala sebe za one koji to nisu znali cijeniti?
Možda vi znate odgovor: Je li dobrota slabost ili snaga? Da li vrijedi biti dobar kad te tvoji najbliži okrenu leđa?