Trinaest godina tuđine: Povratak u domovinu i borba za obitelj
“Zar ti stvarno misliš da ti pripada više zato što si ostala ovdje?” Ivanov glas odjekuje stubištem naše stare kuće u Dubravi. Stojim na pragu, još uvijek s koferom u ruci, dok mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Lejla ga gleda s prijezirom, a ja prvi put nakon trinaest godina osjećam da sam stranac u vlastitom domu.
“Nisam ja kriva što si ti otišao!” Lejla mu uzvraća, glas joj podrhtava. “Ja sam bila ovdje s mamom kad je umirala, ja sam sve nosila na leđima!”
Pokušavam nešto reći, ali riječi mi zapinju u grlu. Godinama sam radio u Njemačkoj, na baušteli u Stuttgartu, sanjajući o danu kad ću se vratiti i opet biti otac svojoj djeci. Svaki euro koji sam zaradio slao sam kući, misleći da kupujem njihovu sigurnost, možda čak i ljubav. Ali sada vidim – novac ne može popuniti praznine koje ostaju kad otac ode.
Sjedamo za stol. Tišina je gusta kao magla nad Savom. Gledam ih: Ivan, sada visok i snažan mladić, lice mu tvrdo, oči umorne; Lejla, nježna ali prkosna, podsjeća me na njezinu majku. Sjećanja naviru – kako sam ih ljuljao na igralištu, kako su plakali kad sam odlazio prvi put. Nisam znao da će to biti početak našeg udaljavanja.
“Tata,” Ivan napokon progovara, “znam da si radio za nas. Ali ja sam isto odrastao bez tebe. Sve što imam, sam sam stekao.”
Lejla ga prekida: “A ja? Ja sam morala odustati od faksa da bih brinula o mami! Sad kad je sve gotovo, ti bi pola kuće?”
Osjećam kako mi se suze skupljaju u očima. Nisam bio tu kad je njihova majka umrla – nisam stigao na vrijeme. Bio sam na smjeni, daleko od svega što volim. Sada shvaćam: izgubio sam više nego što sam mislio.
“Djeco,” pokušavam smiriti situaciju, “znam da ste oboje puno žrtvovali. Nisam vas htio ostaviti same. Mislio sam… Mislio sam da je novac dovoljan.”
Ivan šuti, stisnutih šaka. Lejla gleda kroz prozor, suza joj klizi niz obraz.
Te noći ne spavam. Slušam kako kiša udara po limenom krovu i pitam se gdje sam pogriješio. U Njemačkoj su me zvali ‘Balkanac’, uvijek stranac, nikad svoj. Radio sam najteže poslove – čistio gradilišta, nosio cigle, spavao u sobama s još četvoricom muškaraca iz Bosne i Hrvatske. Svi smo sanjali povratak kući. Ali nitko nas nije pripremio na to koliko će povratak boljeti.
Sljedećih dana pokušavam razgovarati s djecom pojedinačno. S Ivanom idem na pivo u kvartovski kafić. Priča mi o svom poslu – vozi kamion za jednu privatnu firmu, stalno je na cesti. “Znaš, tata,” kaže tiho, “ponekad mislim da bježim od svega. Kao ti nekad.”
S Lejlom šetam Maksimirom. Priča mi o svojim snovima – htjela je biti učiteljica, ali nije imala priliku završiti fakultet. “Mama je bila sve slabija… Nisam mogla gledati kako pati sama,” šapće.
Osjećam krivnju koja me izjeda iznutra. Da sam barem mogao biti uz njih kad su me najviše trebali…
Jedne večeri okupljam ih za stol. “Znam da ste povrijeđeni,” kažem im iskreno. “Ali ova kuća nije samo cigla i beton. Ovo je naš dom. Ne želim da vas podijeli ono za što sam cijeli život radio.” Gledaju me šutke.
“Predlažem da kuću ne prodajemo ni dijelimo odmah,” nastavljam. “Neka ostane na oboje dok ne odlučite što dalje. Ako želite, možemo je iznajmiti pa dijeliti prihod dok ne budete sigurni što želite.” Ivan i Lejla se pogledaju – prvi put bez ljutnje.
Prolaze tjedni. Počinjemo zajedno uređivati vrt koji je zarastao dok mene nije bilo. Smijemo se starim uspomenama – kako je Lejla jednom ukrala susjedove trešnje, kako je Ivan razbio prozor loptom pa slagao priču o ‘nepoznatom počinitelju’. Polako se vraća toplina među nama.
Jednog dana Lejla mi kaže: “Tata, možda bih ipak mogla upisati večernju školu… Ako bih radila pola radnog vremena.” Ivan joj nudi pomoć oko troškova.
Shvaćam: možda ne mogu vratiti izgubljene godine, ali mogu biti tu sada.
Na kraju ljeta sjedimo svi troje na terasi, gledamo zalazak sunca nad Zagrebom. Osjećam mir kakav nisam poznavao godinama.
Pitam se: Koliko nas košta odlazak za boljim životom? Možemo li ikada nadoknaditi ono što izgubimo dok tražimo sigurnost za svoju obitelj? Što biste vi učinili na mom mjestu?