Zašto sam uvijek ja ta crna ovca?
“Ana, možeš li, molim te, pripaziti na Ivana dok ja odem do auta?” šogorica Marija mi je to izgovorila tako glasno da su svi za stolom zastali s razgovorom. Pogledala sam je, a onda pogledala svog supruga Tomislava, koji je samo slegnuo ramenima, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. “Marija, stvarno ne mogu sad, imam nešto dogovoreno s Majom iz firme na telefonu za deset minuta”, pokušala sam mirno objasniti. Ali ona je već kolutala očima i teatralno uzdahnula.
“Naravno, Ana nikad nema vremena za obitelj! Uvijek je nešto važnije od nas!” rekla je glasno, a svi su se okrenuli prema meni. Osjetila sam kako mi lice gori. Svekrva je šutjela, samo je stisnula usne i nastavila rezati tortu. Moj svekar je pogledao u pod. Nitko nije rekao ni riječ u moju obranu.
Ivan, njen sin, sjedio je pored mene i gledao me velikim smeđim očima. Imao je samo četiri godine i nije bio kriv ni za što. Ali nisam mogla podnijeti što me Marija stalno koristi kao besplatnu dadilju kad god joj zatreba.
“Ana, stvarno ne znam što ti je teško. Svi mi pomažemo jedni drugima. Samo ti uvijek moraš biti posebna!” nastavila je Marija, sad već poluglasno, ali dovoljno da svi čuju. Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam htjela plakati pred svima, ali suze su mi navrle na oči.
Sjetila sam se svih onih puta kad sam joj čuvala Ivana dok je išla kod frizerke ili na kavu s prijateljicama. Nikad nije rekla hvala. Nikad nije pitala treba li meni pomoć. A kad sam jednom rekla ne – eto, odmah sam najgora.
“Marija, molim te, nemoj sad…” pokušao je Tomislav, ali ona ga je prekinula: “Ne miješaj se! Tvoja žena misli da je bolja od nas!” Pogledala sam ga molećivo, ali on je samo slegnuo ramenima i okrenuo glavu.
Taj trenutak mi se urezao u pamćenje kao nož u srce. Osjećala sam se potpuno sama među ljudima koji bi trebali biti moja obitelj. Nakon toga sam cijelu večer šutjela, a kad smo došli kući, nisam mogla zaspati. U glavi su mi odzvanjale njene riječi i pogledi ostalih – kao da svi misle isto što i ona.
Sljedećih dana nisam mogla normalno funkcionirati. Na poslu sam bila odsutna, kod kuće nervozna. Tomislav nije ništa spominjao, ali osjećala sam da me izbjegava. Kao da mu je neugodno zbog mene ili još gore – kao da misli da sam stvarno pretjerala.
Jedne večeri, dok smo sjedili pred televizorom, skupila sam hrabrost i pitala ga: “Tomislave, zašto si pustio da me Marija tako napadne pred svima? Zar ti stvarno misliš da sam ja loša osoba jer nisam htjela čuvati Ivana?”
Pogledao me umorno: “Ana, znaš kakva je ona… Najbolje je pustiti da se ispuše. Ne trebaš sve uzimati k srcu.”
“Ali uzimam! Jer svaki put kad nešto odbijem ili kažem svoje mišljenje, odmah sam sebična ili razmažena! Zar ne vidiš koliko me to boli?”
Nije odgovorio. Samo je nastavio gledati televizor.
Sljedeći vikend bila je obiteljska nedjeljna ručak kod svekrve. Nisam htjela ići, ali Tomislav je inzistirao: “Ne možeš izbjegavati obitelj zbog jedne svađe.”
Kad smo stigli, Marija me ignorirala. Svekrva je bila hladna prema meni. Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji. Tijekom ručka pričali su o planovima za ljeto – tko će gdje na more, tko će kome čuvati djecu. Nitko mene ništa nije pitao.
Na kraju ručka Marija je ustala i rekla: “Ana, možeš li mi pomoći oko kolača?” Otišla sam za njom u kuhinju nadajući se da ćemo barem nasamo riješiti stvari.
“Znaš”, počela je tiho dok je rezala kolač, “nije lako biti sama s djetetom cijeli dan. Znam da si zauzeta, ali nekad bi mogla pokazati malo više razumijevanja.”
“Marija, razumijem te… Ali i ja imam svoj život i obaveze. Ne mogu uvijek biti tu kad ti trebaš pomoć. Zar ne vidiš koliko se trudim?”
Pogledala me ravno u oči: “Možda bi trebala više razmišljati o obitelji nego o poslu. Nisi još ni majka pa ne znaš kako je to.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Nisam mogla vjerovati da mi to govori – kao da vrijedim manje jer nemam djecu.
“To što nemam djecu ne znači da nisam dio ove obitelji! I ne znači da moram biti vaša dadilja svaki put kad vama odgovara!” izgovorila sam drhtavim glasom.
Marija je slegnula ramenima: “Kako hoćeš… Samo nemoj onda očekivati da ćemo ti mi pomagati kad tebi zatreba nešto.”
Vratile smo se za stol kao da se ništa nije dogodilo. Ali ja više nisam bila ista osoba.
Te noći dugo sam razmišljala o svemu – o tome kako se uvijek trudim svima ugoditi, a nikad nije dovoljno dobro. Kako me osuđuju jer nisam majka, jer radim posao koji volim, jer ponekad kažem ne.
Zašto uvijek ja moram biti ta koja popušta? Zašto uvijek ja ispadnem loša kad pokušam postaviti granice?
Možda nisam savršena snaha ni sestra ni supruga… Ali zar nije vrijeme da prestanem dopuštati drugima da određuju moju vrijednost?
Što vi mislite – jesam li stvarno pogriješila što sam jednom rekla ne? Ili svatko ima pravo na svoje granice?