Može li se ljubav naplatiti?
“Znaš, Jasmina, vrijeme je da i ja nešto dobijem zauzvrat. Ne mogu više ovako džabe čuvati malu. Svi danas naplaćuju svoj rad.”
Njene riječi odzvanjale su mi u ušima kao hladan tuš. Stajala sam nasred kuhinje, držeći šalicu kave koja se tresla u mojoj ruci. Moja mama, žena koja me podizala kroz rat, siromaštvo i sve nedaće, sada traži novac za čuvanje svoje unuke? Nisam mogla vjerovati.
“Mama, pa ti si baka. To je tvoja unuka. Zar ti je teško biti s njom nekoliko sati dok sam ja na poslu?”
Pogledala me ravno u oči, bez trunke grižnje savjesti. “Nije teško, ali ja više nemam snage. Znaš da mi penzija nije dovoljna ni za lijekove. A ti i Adnan imate dobre poslove. Ne tražim puno, samo da mi pomognete.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. U meni su se miješali bijes, tuga i sram. Uvijek sam mislila da je naša obitelj posebna, da nas ništa ne može razdvojiti. A sada – novac stoji između nas.
Adnan je došao kući kasno te večeri. Sjela sam nasuprot njega za stol, gledajući ga kako skida jaknu i umorno uzdiše.
“Moramo razgovarati,” rekla sam tiho.
“Opet problemi na poslu?” pitao je, ne gledajući me.
“Ne… Mama želi da joj plaćamo za čuvanje Lejle.”
Podigao je obrve, iznenađen. “Šališ se? Pa ona je uvijek govorila da joj je Lejla radost života.”
“Znam. Ali kaže da joj treba novac. Da ne može više besplatno.”
Adnan je šutio nekoliko trenutaka, a onda slegnuo ramenima. “Možda ima pravo. Nije više mlada, a i mi bismo platili bilo kojoj dadilji. Samo… nije mi to to.”
Nisam spavala cijelu noć. Razmišljala sam o svemu što je mama prošla zbog mene – kako je prodavala zlatni lančić da bih imala za ekskurziju, kako je radila dva posla kad je tata otišao u Njemačku i nikad se nije vratio. Zar sada trebam platiti vlastitoj majci da voli moje dijete?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Lejla je primijetila da nešto nije u redu.
“Mama, zašto baka više ne dolazi svaki dan?” pitala me jednog jutra dok sam joj vezivala cipele.
“Baka je umorna, ljubavi. Treba malo odmora,” slagala sam, osjećajući knedlu u grlu.
Na poslu nisam mogla misliti ni na što drugo. Kolegica Mirela primijetila je moju zabrinutost.
“Što te muči?” upitala me dok smo pile kavu u pauzi.
Ispričala sam joj sve.
“Znaš, moja sestra plaća svojoj svekrvi za čuvanje djece. Kaže da je to pošteno – svi imaju koristi,” rekla je Mirela.
Ali meni to nije zvučalo pošteno. Baka nije dadilja – ona je dio nas.
Kad sam napokon skupila hrabrosti, otišla sam mami s kovertom novca.
“Evo, mama… Za ovaj mjesec. I hvala ti što paziš na Lejlu,” rekla sam drhtavim glasom.
Pogledala me tužno, uzela kovertu i odložila na stol.
“Znaš, Jasmina… Nije meni do tog novca koliko do toga da shvatiš koliko mi je teško. Više ne mogu kao prije – bole me leđa, noge… A kad vidim kako vi trčite za karijerama, bojim se da ću ostati sama kad mi stvarno zatrebate.”
Osjetila sam suze u očima.
“Mama, pa znaš da te volimo… Samo… život nas melje. Sve bih dala da mogu biti više s tobom i Lejlom, ali ne mogu izgubiti posao…”
Zagrlile smo se dugo i plakale obje.
Ali stvari nisu bile iste. Svaki put kad bih ostavila Lejlu kod nje, osjećala sam krivnju i gorčinu. Adnan je bio praktičan – rekao je da ćemo radije platiti profesionalnu dadilju nego kvariti odnose s mamom.
Lejla je počela odbijati odlazak kod bake.
“Baka više nije vesela kao prije,” rekla mi je jednom tiho.
Tada sam shvatila koliko smo svi povrijeđeni.
Jedne večeri sjeli smo svi zajedno – mama, Adnan, Lejla i ja.
“Moramo razgovarati kao obitelj,” rekla sam odlučno.
Mama je šutjela, gledajući u ruke.
“Možda smo svi pogriješili,” nastavila sam. “Možda smo zaboravili što znači biti obitelj kad nas svakodnevica pritisne sa svih strana. Mama, ne želim da se osjećaš iskorišteno ili usamljeno. Ali ni ja ne mogu bez tvoje pomoći… Kako da nađemo rješenje?”
Lejla se privukla baki i šapnula joj nešto na uho. Mama se nasmiješila prvi put nakon dugo vremena.
Dogovorili smo se: mama će čuvati Lejlu samo dva dana tjedno, a mi ćemo joj pomagati oko računa i lijekova kad god treba – ali ne kao plaćanje usluge, nego kao znak zahvalnosti i brige.
Nije idealno, ali barem smo opet zajedno za stolom.
I sada se pitam: gdje je granica između pomoći i iskorištavanja? Može li novac stvarno uništiti ljubav ili nas samo natjera da bolje vidimo jedni druge? Što vi mislite – jesam li pogriješila ili je ovo jedini način da preživimo kao obitelj?