Majka mi umire, a ja ne osjećam ništa – Priča o oprostu i obiteljskim tajnama
“Ne plači, Ivana. Nemaš zašto.” Glas moje sestre Mirele para tišinu bolničke sobe. Gledam majku kako leži, blijeda i krhka, spojena na aparate koji joj produžuju život još nekoliko dana. U kutu sobe otac šuti, pogleda prikovanog za pod. Svi čekamo kraj, ali nitko ne zna što reći.
Osjećam prazninu. Majka umire, a ja ne osjećam ništa. Ni tugu, ni bijes, ni olakšanje. Samo hladnoću koja mi se uvukla pod kožu još dok sam bila dijete u našem stanu u Novom Zagrebu. Sjećam se mirisa njezine kave ujutro, zvuka njezinih koraka dok ulazi u moju sobu – uvijek preglasno, uvijek s previše riječi koje bole.
“Ivana, opet si ostavila šalicu na stolu! Zar sam ti sto puta rekla?”
Tada sam imala osam godina. Nisam razumjela zašto joj smeta šalica, zašto joj smeta moj smijeh, zašto joj smeta što postojim. Otac je šutio. Mirela je bila njezina mezimica – uvijek poslušna, uvijek s peticama, uvijek spremna da joj donese papuče ili skuha čaj. Ja sam bila ona druga.
“Zašto ne možeš biti kao tvoja sestra?”
Godinama sam pokušavala biti bolja. Učila sam do kasno u noć, čistila kuću, skupljala dobre ocjene kao medalje koje nikad nisu bile dovoljne. Ali njezin pogled ostajao je isti – hladan, procjenjivački.
Kad sam imala četrnaest, prvi put sam pobjegla iz kuće. Sjela sam na klupu ispred zgrade i plakala dok me susjeda Ružica nije pronašla i vratila unutra. Majka me nije pitala zašto sam otišla. Samo je rekla: “Sramotiš me pred susjedima.”
Sada sjedim uz njezin krevet i gledam kako joj prsti drhte dok pokušava dohvatiti čašu vode. Pomažem joj, ali ona okreće glavu.
“Ne treba mi tvoja pomoć,” šapne.
Mirela joj popravlja jastuk i nježno je gladi po kosi. Otac izlazi iz sobe. Osjećam kako mi srce lupa, ali ne od tuge – od ljutnje koju nisam nikad izgovorila.
Navečer sjedimo u bolničkoj čekaonici. Mirela plače. “Ne znam što ću bez nje… Ona je uvijek bila tu za mene.” Gledam je i pitam se jesmo li odrasle u istoj kući.
“Zašto ti ne plačeš?” pita me Mirela.
“Ne znam,” odgovaram iskreno. “Možda sam je izgubila davno prije nego što je oboljela.”
Odrasli smo u sjeni njezinih očekivanja i neizgovorenih riječi. Otac je bio prisutan tijelom, ali nikad duhom. Kad bi majka vikala na mene zbog sitnica, on bi samo pojačao televizor ili izašao na balkon pušiti.
Jednom sam ga pitala: “Tata, zašto me mama ne voli?”
Pogledao me kao da sam ga pitala nešto što se ne smije izgovoriti.
“Ma voli te ona… Samo je umorna.”
Ali umor nije razlog za hladnoću koja traje godinama.
Kad sam upisala fakultet u Sarajevu, otišla sam bez pozdrava. Majka nije došla na promociju diplome. Nije me nazvala kad sam dobila prvi posao u Mostaru. Samo je Mireli slala poruke: “Jesi li čula za Ivanu? Što radi tamo sama?”
Godinama nisam dolazila kući za blagdane. Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji. Kad bih ipak došla, majka bi me gledala kao stranca.
Sad kad leži pred kraj života, svi očekuju da oprostim sve što je bilo. Da zaboravim riječi koje su boljela više od šamara, tišinu koja je trajala danima kad bih pogriješila.
Jedne noći ostajem sama s njom u sobi. Gledam je kako spava i pitam se ima li smisla reći išta od onoga što mi stoji na srcu.
“Mama,” šapnem tiho, “zašto si bila tako hladna prema meni? Što sam ti napravila?”
Otvori oči i pogleda me – prvi put nakon dugo vremena kao da vidi mene, a ne moju sestru ili svoje razočaranje.
“Nisam znala bolje,” kaže slabašno. “Moja majka je bila još gora… Nisam znala kako voljeti drugačije.”
Osjetim knedlu u grlu. Znam da to nije isprika, ali možda je jedino što može dati.
“Znaš li koliko si me povrijedila?” pitam kroz suze koje su napokon krenule.
Okrene glavu prema prozoru i šuti.
Nekoliko dana kasnije majka umire. Na sprovodu stojim pored Mirele i oca. Svi govore o tome kakva je bila dobra žena, požrtvovna majka, stub obitelji. Nitko ne spominje tišinu koja nas je gušila godinama.
Nakon svega pitam se – možemo li stvarno oprostiti sve samo zato što nam je netko majka? Ili postoje rane koje nikad ne zarastu?
Što vi mislite – može li se oprostiti roditelju koji nas nikad nije znao voljeti?