Odlazak iz Sarajeva: Jesam li sebična ili sam napokon odlučila živjeti?

“Jesi li ti normalna, Lejla? Kako možeš samo tako otići?” čula sam glas svoje sestre Amre kroz slušalicu, dok sam sjedila na klupi u parku Maksimir, držeći hladne ruke u džepovima jakne. Zrak je mirisao na kišu i svježe pokošenu travu, ali meni je sve mirisalo na slobodu i strah istovremeno.

Nisam joj znala odgovoriti. Samo sam šutjela, gledajući kako djeca trče za golubovima, dok su mi suze klizile niz obraze. “Lejla, mama je plakala cijelu noć. Emir ne spava, pita gdje si. A ti? Ti se nisi ni javila!”

Zatvorila sam oči. U glavi mi je odzvanjalo ono što sam napisala Emiru prije nego što sam otišla: “Oprosti. Moram pronaći sebe. Vratit ću se kad budem znala tko sam.” Zvučalo je sebično, možda i kukavički, ali nisam više mogla disati u onoj kući. Svaki dan bio je isti: ustani, spremi doručak, odvedi Ajlu u školu, pokupi Tarika iz vrtića, skuhaj ručak, operi veš, poslušaj Emira kako se žali na posao i šuti. Šuti uvijek.

Sjećam se zadnje večeri prije odlaska. Emir je sjedio za stolom, gledao televiziju i nije ni primijetio da plačem dok perem suđe. Ajla me pitala: “Mama, jesi li ti sretna?” Nisam znala što da joj kažem. Kako objasniti djetetu da mama više ne zna tko je?

U Zagrebu sam pronašla privremeni smještaj kod stare prijateljice Ivane iz studentskih dana. “Lejla, nisi ti luda. Samo si hrabra,” rekla mi je dok mi je kuhala kavu i gurala tanjur s kolačima prema meni. “Znaš koliko nas živi na autopilotu? Koliko nas nikad ne pita što želimo?” Kimnula sam glavom, ali osjećala sam se kao izdajica.

Prvih dana nisam izlazila iz stana. Bojala sam se ljudi, bojala sam se vlastitih misli. Telefon je neprestano zvonio: mama, sestra, Emir, čak i svekrva. Svi su imali isto pitanje: “Kako si mogla ostaviti djecu?” Nitko nije pitao kako sam ja.

Jedne večeri nazvala me Ajla preko WhatsAppa. Drhtavim glasom pitala je: “Mama, kad ćeš doći kući? Tata kaže da si bolesna.” Srce mi se slomilo na tisuću komadića. “Nisam bolesna, dušo. Samo… moram malo biti sama da bih bila bolja mama kad se vratim.” Ajla je šutjela, a ja sam znala da joj dugujem više od tog odgovora.

Dani su prolazili sporo. Počela sam šetati gradom, sjediti u kafićima i promatrati ljude. Prvi put nakon godina osjećala sam da imam pravo na tišinu, na misli koje nisu vezane uz tuđe potrebe. Ivana me nagovarala da odem na radionicu kreativnog pisanja. “Možda pronađeš sebe kroz riječi,” rekla je.

Na radionici sam upoznala Anu i Vedrana, dvoje ljudi koji su također bježali od svojih života. Ana je ostavila muža alkoholičara u Osijeku, Vedran je pobjegao iz korporacije koja ga je gutala živog. Slušajući njihove priče, shvatila sam da nisam sama u svojoj boli.

Jedne noći sanjala sam Emira kako stoji na vratima s Ajlom i Tarikom u naručju. Pružaju mi ruke, ali ja ne mogu prići bliže – nešto me vuče unatrag. Probudio me vlastiti krik. Te noći odlučila sam nazvati Emira.

“Lejla?” njegov glas bio je umoran, slomljen.

“Emire… nisam otišla jer vas ne volim. Otišla sam jer više nisam znala tko sam kad vas volim toliko da zaboravim sebe.”

Dugo smo šutjeli.

“Ajla te treba. Tarik te treba. Ja… ja ne znam kako dalje bez tebe,” rekao je tiho.

“Možda svi trebamo naučiti biti sami sa sobom prije nego što budemo zajedno,” odgovorila sam.

Nakon tog razgovora počela sam pisati dnevnik – o svemu što me gušilo godinama: o snovima koje sam zakopala kad sam rodila Ajlu, o pjesmama koje nisam napisala jer su ruke bile zauzete pelena-ma i loncima, o želji da budem viđena kao žena, a ne samo kao majka ili supruga.

Jednog dana Ivana me povela na izložbu fotografija u galeriju u centru grada. Stajala sam pred fotografijom žene koja stoji sama na tramvajskoj stanici u Sarajevu – lice joj je bilo umorno, ali oči su sjale od odlučnosti. U tom trenutku prepoznala sam sebe.

Nakon mjesec dana poslala sam Ajli pismo s crtežima koje sam napravila za nju i Tarika. Emir mi je poslao poruku: “Ajla ih nosi svuda sa sobom.” Počeli smo razgovarati bez optužbi – o tome što želimo za sebe i za našu obitelj.

Nisam se još vratila kući. Još uvijek učim disati sama za sebe. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećam da imam pravo na svoje snove.

Ponekad se pitam: Je li bijeg kukavičluk ili hrabrost? Jesam li sebična majka ili žena koja napokon bira živjeti? Što biste vi učinili na mom mjestu?