Kad ljubav kasni: Razvod u šezdesetpetoj
“Zar stvarno misliš da je sad vrijeme za ovakve gluposti?” Anin glas je drhtao, ali nije bilo suza. Samo umor, onaj duboki, koji se taloži godinama. Sjedili smo za kuhinjskim stolom, ona s rukama čvrsto stisnutim oko šalice kave, ja s pogledom prikovanim za mrlju na stolnjaku. Vanjski svijet bio je dalek, nevažan – sve što je postojalo bila je ta tišina između nas.
Nisam znao što reći. Šezdeset i pet mi je godina, a osjećao sam se kao dječak uhvaćen u laži. Ana i ja smo zajedno od studentskih dana u Sarajevu. Preživjeli smo rat, izbjeglištvo, povratak u Zagreb, podizanje sina Damira, sve one sitne i velike borbe svakodnevice. Ali negdje putem, izgubili smo jedno drugo. Naši razgovori su se sveli na raspored posjeta unucima, popis lijekova i tko će prvi do trgovine.
“Nije glupost, Ana. Ne mogu više ovako. Zaslužuješ više od ove šutnje. I ja isto,” prošaptao sam, a riječi su mi zapinjale u grlu.
Istina je – nisam očekivao da ću se ponovno zaljubiti. Mirjana je ušla u moj život sasvim slučajno, na satu joge za umirovljenike u lokalnom domu kulture. Smijali smo se mojim nespretnim pokušajima da dotaknem nožne prste. Ona je bila udovica, vedra i otvorena, s pričama iz Mostara koje su me podsjećale na mladost. S njom sam ponovno osjetio da dišem.
“A Damir? Što ćeš mu reći? Unuci?” Ana je podigla obrve, glas joj je bio oštar kao nož.
“Reći ću istinu. Da više ne mogu živjeti ovako. Da želim biti sretan dok još mogu.”
Ana je ustala naglo, stolac je zaskripeo po pločicama. “Sretan? Nakon svega? Zar ti nije dosta što smo izdržali zajedno? Sad kad bi trebali uživati u miru, ti bi sve bacio zbog… avanture?”
Nisam imao snage objašnjavati joj da ovo nije avantura. Da sam godinama osjećao prazninu koju nisam znao imenovati. Da sam se bojao priznati sebi koliko sam usamljen pored nje. Da sam svaku večer gledao njezina leđa u krevetu i pitao se gdje smo nestali.
Damir je reagirao očekivano – bijesno i povrijeđeno. “Stari, jesi li ti normalan? U tim godinama razvodiš se zbog neke babe iz joge? Što će ljudi reći? Mama će puknuti!”
“Nije stvar u ljudima, Damire. Stvar je u meni. I tvojoj mami. Ne možemo više glumiti sreću zbog vas ili unuka.”
Tjedni su prolazili u napetosti i šutnji. Ana je spavala u gostinskoj sobi. Unuci su dolazili rjeđe – osjećali su napetost iako su premali da shvate razloge. Susjedi su šaptali na stubištu; prijatelji iz mladosti slali poruke podrške Ani, meni okretali leđa.
Mirjana me čekala strpljivo, nikad nije tražila da biram. “Ako odlučiš ostati s Anom, razumjet ću,” rekla bi tiho dok smo šetali Maksimirom. “Ali ne ostaj zbog navike ili straha od osude. Život je prekratak za to.”
Ponekad bih noću ležao budan i slušao kišu kako lupa po prozoru. Sjećanja su navirala: Ana i ja na studentskim prosvjedima; naš prvi stan u Novom Zagrebu; Damirovi prvi koraci; noći provedene u skloništu dok su granate padale; povratak kući nakon rata; mirisi sarme i smijeh za stolom… Kako se sve to moglo izgubiti?
Ali onda bih se sjetio i svih onih dana kad smo jedno drugo gledali kao strance. Kad sam osjećao da nestajem, polako ali sigurno.
Razvod je bio bolan, ali miran. Ana nije željela borbu – samo dostojanstvo i tišinu. Preselila se kod sestre u Samobor. Damir mi mjesecima nije govorio ni riječ.
Mirjana i ja nismo odmah počeli živjeti zajedno. Trebalo mi je vremena da prihvatim vlastite odluke, da naučim biti sam sa sobom prije nego što mogu biti s nekim drugim.
Jednog dana, dok sam sjedio na klupi ispred zgrade i gledao djecu kako se igraju, prišao mi je susjed Ivica: “Znaš, Pero, ljudi pričaju svašta… Ali ja ti kažem – bolje biti sam nego živjeti mrtav iznutra. Samo ti znaš što ti treba.” Pogledao sam ga zahvalno – možda prvi put nisam osjećao sram.
Danas imam sedamdeset godina. Damir mi polako oprašta; unuci opet dolaze vikendom. Ana i ja šaljemo si poruke za rođendane i praznike – nema više gorčine, samo tihi mir.
S Mirjanom pijem kavu na terasi i gledam kako sunce zalazi nad gradom. Ponekad me još zaboli prošlost – ali znam da sam barem pokušao pronaći sreću prije kraja.
Pitam se: Je li ikad kasno za novi početak? I koliko nas živi tuđe živote iz straha od osude? Možda će netko od vas znati odgovor bolje od mene.