Nikad se nisam udala: Istina koja je razbila moje snove
“Ivana, jesi li sigurna da želiš baš ovu vjenčanicu?” upitala me mama dok sam stajala pred ogledalom, suznih očiju od sreće. Moja mlađa sestra Petra je već slikala svaki moj pokret, šaljući slike u naš obiteljski WhatsApp. “Dario će pasti na koljena kad te vidi!” smijala se. U tom trenutku nisam znala da se negdje na drugom kraju grada odvija drama koja će mi zauvijek promijeniti život.
Dario mi se nije javljao cijelo jutro. Pomislila sam da je nervozan zbog svadbe, možda je s ocem dogovarao detalje oko sale ili glazbe. Nisam ni slutila da sjedi u hladnoj kuhinji s majkom Marijom, dok im odvjetnik objašnjava kako im banka može uzeti kuću ako ne pronađu novac do kraja tjedna.
Navečer sam ga nazvala. “Dario, gdje si cijeli dan? Mama i Petra su poludjele od uzbuđenja, a ti se ne javljaš!”
“Ma, Ivana, oprosti… Imao sam nešto s mamom za riješiti, ništa važno. Sutra ću ti sve ispričati, obećavam.”
Osjetila sam nelagodu, ali nisam željela kvariti sreću. Vjerovala sam mu. Bila sam sigurna da nema ništa što bi mogao sakriti od mene.
Sljedećih dana Dario je bio odsutan, često zamišljen i nervozan. Njegova mama me izbjegavala, a kad bih došla kod njih, uvijek bi imala neki izgovor da ode u drugu sobu. Počela sam osjećati da nešto nije u redu.
Jedne večeri, dok smo sjedili na klupi ispred njegove zgrade, skupila sam hrabrost i pitala ga: “Dario, što se događa? Osjećam da mi nešto skrivaš. Zar ne bismo trebali sve dijeliti?”
Pogledao me tužno, oči su mu bile crvene. “Ivana… Ne znam kako da ti kažem. Mama i ja… imamo problema s kućom. Prijeti nam ovrha. Sve smo pokušali sakriti od tebe jer nismo htjeli da se brineš prije svadbe.”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. “Zašto mi nisi rekao? Zar misliš da bih te manje voljela zbog toga? Zar misliš da bih otišla?”
“Nisam htio da patiš. Znaš kakva je moja mama… Ona misli da ćeš odustati čim saznaš za probleme. A ja… Bojao sam se da ćeš stvarno otići.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu – o našim planovima, o zajedničkom životu, o tome kako sam vjerovala da me ništa ne može iznenaditi. Sutradan sam otišla kod njih bez najave. Marija me dočekala na vratima, blijeda i umorna.
“Ivana… nisi trebala dolaziti sada,” promrmljala je.
“Moramo razgovarati,” rekla sam odlučno.
Sjela sam za njihov stari kuhinjski stol, a ona je sjela nasuprot mene. “Znam za ovrhu. Znam za sve. Samo želim znati zašto ste mi to skrivali? Zar nisam dio ove obitelji?”
Marija je spustila pogled. “Ivana, ti si dobra djevojka. Ali nisi ti kriva što smo mi nesposobni. Nismo htjeli tvoju obitelj uvlačiti u naše dugove. Tvoja mama bi nas mrzila kad bi znala koliko smo propali.”
U tom trenutku Dario je ušao u kuhinju i sjeo pokraj mene. “Ivana, molim te… Ne odustaj od nas. Zajedno ćemo sve riješiti. Samo nam treba malo vremena.”
Ali vrijeme je bilo ono što nismo imali. Svadba je bila za tri tjedna, a svaki dan donosio je novu prijetnju iz banke i nove pozive odvjetnika. Moja mama je počela sumnjati – primijetila je moju tugu i Darijevu odsutnost.
Jedne večeri sjela je kraj mene na krevet i pitala: “Ivana, jesi li sigurna da želiš ovo? Znaš li što te čeka? Ljubav nije uvijek dovoljna kad život postane težak.”
Nisam znala što reći. Voljela sam Darija, ali osjećala sam se izdano jer mi nije vjerovao dovoljno da mi kaže istinu na vrijeme.
Tjedan dana prije svadbe stiglo je pismo iz banke – ovrha je bila pokrenuta. Dario i njegova mama morali su napustiti kuću do kraja mjeseca. Sjedili smo svi zajedno u njihovoj praznoj dnevnoj sobi, okruženi kutijama i uspomenama.
“Ivana, ne moraš ostati uz mene ako ne želiš,” rekao je tiho Dario.
Pogledala sam ga kroz suze. “Nije stvar u tome što želim ili ne želim… Stvar je u tome što više ne znam mogu li ti vjerovati kao prije.”
Svadba je otkazana dan prije nego što smo trebali reći sudbonosno ‘da’. Moja obitelj je bila šokirana, Darijeva slomljena.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako smo prekinuli. Dario se preselio kod rođaka u Sesvete, njegova mama kod sestre u Bosansku Gradišku. Ja sam ostala u Zagrebu, pokušavajući ponovno pronaći sebe.
Ponekad se pitam jesam li pogriješila što nisam ostala uz njega do kraja ili sam bila u pravu što nisam pristala na život u laži i tajnama.
Možda ljubav stvarno nije dovoljna kad nestane povjerenja? Što biste vi učinili na mom mjestu?