Baka, stan i teret nasljeđa: Priča o ljubavi, odgovornosti i obiteljskim tajnama
“Ne možeš ti sama sve to, Lejla!” viknula je moja sestra Azra dok sam stajala na pragu bakine dnevne sobe, držeći ključeve stana koji mi je baka ostavila u amanet. U zraku je visio miris baklave koju je baka nekad pravila, ali sada je samo sjela u fotelju, gledajući kroz mene kao da sam duh. “Ako ti ne možeš, onda ćemo je smjestiti u dom!” nastavila je Azra, a ja sam osjetila kako mi srce tone.
Baka je uvijek bila stub naše porodice. Njene ruke su mirisale na sapun i kafu, a glas joj je bio topao i blag. Ali sada, kad joj se pamćenje gubilo kao magla nad Miljackom, svi su se povukli. Moj brat Emir živi u Zagrebu, javlja se samo kad treba nešto potpisati ili kad mu treba novac. Azra ima troje djece i muža koji stalno radi u Njemačkoj. Ja sam ostala sama s bakom, s ključevima od stana i osjećajem odgovornosti koji me gušio.
“Lejla, ko si ti?” pitala me baka jedne večeri dok sam joj mijenjala pelenu. Suze su mi navirale na oči, ali nisam ih htjela pustiti pred njom. “Ja sam tvoja Lejla, bako. Tvoja mala Lejla.”
“Ne znam… Gdje mi je majka?”
“Bako, tvoja majka je umrla prije mnogo godina. Ja sam ovdje s tobom.”
Pogledala me zbunjeno, pa se nasmiješila kao dijete. “Dobro, Lejla. Hoćeš li mi napraviti kafu?”
Tako su prolazili dani – između pelena, lijekova i pokušaja da joj objasnim gdje je i tko sam ja. Stan u kojem sam odrasla sada je bio moj, ali osjećala sam se kao uljez. Zidovi su šaptali priče iz prošlosti: smijeh za Bajram, miris bureka nedjeljom, djedove stare knjige na polici. Sada su tu bile samo tišina i bakino zaboravljanje.
Jednog dana došla je Azra s papirima u ruci. “Lejla, moramo riješiti ovo oko stana. Ne možeš ti sve sama. Ako prodaš stan, možeš platiti dom za baku i sebi nešto ostaviti.”
“Neću prodati stan! Ovo je bakina kuća!” viknula sam, prvi put glasno pred njom.
Azra je uzdahnula. “Nisi ti jedina koja pati. I ja imam svoju djecu. Ne mogu svaki vikend dolaziti iz Zenice da ti pomažem. Emir ni ne dolazi!”
“Znam… Ali ne mogu je ostaviti samu. Ona bi to za nas učinila. Sjećaš se kad smo bile male? Nikad nas nije ostavila ni kad smo bile bolesne.”
Azra me pogledala s tugom i umorom u očima. “Možda si ti jača od mene, Lejla. Ja ne mogu gledati kako nestaje pred mojim očima.”
Te noći nisam mogla spavati. Sjedila sam na podu bakine sobe i gledala njene slike iz mladosti – osmijeh pun života, kosa uredno spletena u pletenicu. Pitala sam se gdje je nestala ta žena koju sam voljela više od svega.
Sljedećih mjeseci sve je postalo teže. Baka je počela bježati iz stana, tražeći svoju majku ili djeda koji su umrli prije pola stoljeća. Jednom su mi susjedi pozvonili u tri ujutro: “Lejla, tvoja baka luta po haustoru!” Srce mi je pucalo svaki put kad bih je pronašla zbunjenu i preplašenu.
Emir se javio samo jednom: “Lejla, ja stvarno ne mogu doći sad. Imam posao, djeca… Znaš kako je to.” Nisam mu ništa odgovorila.
Jednog dana baka je pala u kupaonici. Hitna pomoć, bolnica, doktori koji su me gledali s razumijevanjem ali i sažaljenjem: “Znate li koliko ljudi ovako završi? Djeca ih ostave, a oni sami umiru…”
Nakon te noći Azra i Emir su došli zajedno.
“Lejla, ovo više nije život ni za tebe ni za nju,” rekla je Azra tiho.
Emir je sjeo kraj mene: “Možda je vrijeme da razmislimo o domu za starije osobe. Nisi ti kriva što ne možeš sve sama.”
Plakala sam pred njima prvi put nakon dugo vremena.
“Znam da nisam kriva… Ali osjećam se kao da je izdajem. Kao da izdajem samu sebe.” Baka je ležala na krevetu, gledajući kroz prozor kao da traži nekoga koga više nema.
Na kraju smo zajedno otišli u dom za starije osobe na Ilidži. Baka me gledala dok smo odlazili: “Lejla, nemoj me zaboraviti…”
Svaki vikend odlazim kod nje s kolačima koje voli. Nekad me prepozna, nekad ne. Stan još uvijek čuvam – ne mogu ga prodati niti ga napustiti.
Ponekad sjedim sama u tom stanu i pitam se: Jesam li učinila dovoljno? Jesam li mogla više? Ili smo svi mi samo ljudi koji pokušavaju voljeti najbolje što znaju?
Što vi mislite – gdje završava dužnost, a počinje pravo na vlastiti život? Kako oprostiti sebi kad srce kaže jedno, a stvarnost drugo?