Nepovratna Odluka: Marijina Borba za Slobodu
“Marija, molim te, nemoj to učiniti,” Ivanov glas bio je ispunjen očajem dok je klečao pred njom, držeći njene ruke kao da su posljednja slamka spasa. Njegove oči, nekad ispunjene ljubavlju i nadom, sada su bile mutne od suza i straha. Ali Marija je ostala nepokolebljiva, njeno srce bilo je tvrdo poput kamena.
“Ivane, nema više ničega što bi nas moglo spasiti,” rekla je tiho, ali odlučno. “Previše je boli, previše laži.”
Ivan je spustio glavu, a suze su mu klizile niz obraze. “Ali mi smo obitelj, Marija. Što će biti s djecom?”
Marija je duboko udahnula, pokušavajući zadržati suze koje su prijetile da će se probiti kroz njen čvrsti vanjski sloj. “Djeca će biti dobro. Bolje im je s roditeljima koji su sretni odvojeno nego zajedno u nesreći.”
Soba je bila ispunjena napetom tišinom, samo je šuštanje papira na stolu narušavalo mir. Razvodni papiri ležali su između njih kao nepremostiva barijera.
“Zar se ne sjećaš svih onih lijepih trenutaka?” Ivan je pokušao još jednom, očajnički se hvatajući za prošlost.
“Sjećam se,” odgovorila je Marija, “ali sjećam se i svih onih trenutaka kada si me izdao. Kada si lagao i varao.”
Ivan je zatvorio oči, kao da pokušava izbrisati te uspomene. “Promijenit ću se, obećavam. Samo mi daj još jednu priliku.”
Ali Marija je znala da su te riječi prazne. Previše puta ih je čula, previše puta povjerovala u njih samo da bi bila razočarana iznova i iznova.
“Ne mogu više živjeti u laži,” rekla je konačno, povlačeći ruke iz njegovog stiska. “Zaslužujem bolje, a i ti zaslužuješ priliku da pronađeš nekoga tko će te usrećiti na način na koji ja više ne mogu.”
Ivan je ostao na koljenima, slomljen i poražen. Marija se okrenula prema vratima, osjećajući težinu svijeta na svojim ramenima, ali i olakšanje zbog odluke koju je donijela.
Dok je izlazila iz sobe, osjetila je kako joj srce kuca brže nego ikad prije. Znala je da će put pred njom biti težak, ali također je znala da je to jedini put koji vodi prema istinskoj sreći.
“Hoće li mi ikada oprostiti?” pitala se u sebi dok je zatvarala vrata iza sebe, ostavljajući Ivana i prošlost iza sebe. “I hoću li ikada moći oprostiti sebi?”