Neoproštivo: Moj put kroz izdaju i razvod
“Ne mogu ti oprostiti, Amare. Ne ovaj put.” Moje riječi odzvanjale su u tišini dnevnog boravka, dok je on sjedio preko puta mene, pogleda prikovanog za pod. Njegove ruke su drhtale dok je pokušavao pronaći prave riječi, ali sve što sam čula bio je šum papira na stolu – papira za razvod koje sam donijela iz općine.
“Ajla, molim te… Razmisli još jednom. Sve što smo prošli, sve što smo gradili… Zar ćeš to baciti zbog jedne greške?” Njegov glas bio je pun očaja, ali meni je srce već odavno bilo slomljeno.
Sjećam se kad sam prvi put posumnjala. Bila je to obična subota, miris bureka još se širio kuhinjom, a Amar je neprestano tipkao po mobitelu. Nisam tada htjela vjerovati svojim instinktima. Govorila sam sebi da pretjerujem, da je umoran od posla, da ga guši kredit za stan i stalni pritisak njegovih roditelja. Ali onda su došle poruke – slučajno ostavljeni tragovi na njegovom telefonu, riječi koje nisu bile namijenjene meni.
“Ajla, nije on vrijedan toga. Zaslužuješ bolje,” govorila mi je Lejla, moja najbolja prijateljica, dok smo pile kafu u njenoj kuhinji. “Znam da ga voliš, ali ne možeš živjeti s nekim ko te laže.”
Ali nije bilo tako jednostavno. Na Balkanu razvod nije samo kraj ljubavi – to je sramota, etiketa koju nosiš godinama. Moja mama, Senada, nije mogla sakriti razočaranje.
“Šta će ljudi reći? Zar ne možeš progutati ponos i pokušati spasiti brak? Svi imaju probleme, Ajla. Tvoj otac i ja… ni mi nismo uvijek bili sretni.”
Ali ja nisam mogla više živjeti u laži. Svaka večera za stolom bila je mučna – Amar bi pričao o poslu, a ja bih gledala u tanjir i osjećala kako mi se grlo steže. Naša kćerka Hana osjećala je napetost. Počela je šutjeti, povlačiti se u sobu.
Jedne noći, kad sam mislila da svi spavaju, čula sam tihi plač iz Hanine sobe. Sjela sam pored nje na krevet i nježno je zagrlila.
“Mama, hoćeš li ti i tata opet biti sretni?”
Nisam imala odgovor. Samo sam joj obećala da ću uvijek biti tu za nju.
Kad sam konačno skupila hrabrost i rekla Amaru da želim razvod, lice mu se izobličilo od šoka.
“Ajla, pa nisam te prestao voljeti! To s Aidom nije značilo ništa! Bila je to greška!”
“Greška koja se ponavljala mjesecima,” odgovorila sam hladno. “Značilo je dovoljno da uništi naš brak.”
Nakon toga uslijedile su sedmice pakla. Amarovi roditelji su me zvali svakodnevno.
“Sine nam propada zbog tebe! Kako možeš biti tako sebična? Hana treba oba roditelja!”
U mahali su počele kružiti priče. Ljudi su me gledali ispod oka na pijaci, šaptali iza leđa. Lejla mi je rekla da su čak i u džamiji spominjali moj slučaj kao primjer kako današnje žene nemaju strpljenja ni poštovanja prema porodici.
Ali ja sam znala istinu. Znala sam koliko sam puta oprostila sitne laži, koliko sam puta zatvorila oči pred njegovim kasnim dolascima kući i mirisom parfema koji nije bio moj.
Jednog dana, dok sam sjedila sama u stanu koji je sada bio prevelik za mene i Hanu, zazvonio je telefon. Bio je to Amar.
“Ajla… Molim te, hajde da popričamo još jednom. Ne mogu bez vas. Hana mi nedostaje. Ti mi nedostaješ.”
Osjetila sam kako mi srce preskače od tuge i bijesa.
“Amare, nisi mislio na nas kad si bio s njom. Sad moraš naučiti živjeti s posljedicama svojih izbora.”
Nakon razvoda život nije postao lakši preko noći. Borila sam se s osudom okoline, s usamljenošću i strahom hoću li ikada više nekome vjerovati. Hana je trebala vrijeme da se navikne na novu svakodnevicu – vikendi kod tate, praznici podijeljeni između dvije kuće.
Ali polako smo gradile novi život. Počela sam raditi u maloj knjižari u centru Sarajeva. Svaki dan donosio je nove izazove – od plaćanja računa do suočavanja sa starim prijateljima koji su birali strane.
Jedne večeri, dok smo Hana i ja gledale stari album sa slikama, ona me pogledala ozbiljno:
“Mama, jesi li sada sretnija?”
Zastala sam na trenutak i pogledala njene velike smeđe oči.
“Jesam, dušo. Sretna sam što imam tebe i što više ne moram glumiti pred tobom ni pred sobom.”
Ponekad me još uvijek zaboli kad prođem pored mjesta gdje smo Amar i ja prvi put izašli na kafu ili kad čujem našu pjesmu na radiju. Ali naučila sam da oprost ne znači zaboraviti – znači pustiti sebe da ideš dalje.
Danas znam: bolje je biti sama nego živjeti u laži. I pitam se – koliko nas još živi zarobljeno između tuđih očekivanja i vlastite sreće? Koliko nas ima hrabrosti reći: dosta je?