Sunce za tuđe živote: Priča o maloj Emi i posljednjem oproštaju

“Ivana, vrijeme je…” tiho je šapnula sestra Marija, stavljajući mi ruku na rame. U tom trenutku, svijet je stao. Zvuk monitora, šum koraka u hodniku, čak i sunčeva svjetlost koja je kroz prozor padala na Emičinu postelju – sve je postalo daleko, mutno, kao da gledam kroz vodu. Držala sam Emu za ruku, njezini prstići su bili hladni, ali još uvijek moji, još uvijek tu.

“Mama, hoćeš li mi pjevati?” prošaptala je prošle noći, prije nego što su joj oči klonule pod težinom lijekova. Pjevala sam joj ‘Ti si moje sunce’, pjesmu koju mi je moja mama pjevala kad sam bila mala. Nikada nisam mislila da ću je pjevati u ovakvom trenutku.

Moj suprug Dario sjedio je u kutu sobe, pogrbljen, lice mu je bilo skriveno rukama. Nisam ga mogla utješiti; nisam mogla utješiti ni samu sebe. Naša obitelj je bila slomljena. Moja sestra Ana došla je iz Mostara čim je čula vijest. “Ivana, moraš biti jaka zbog Eme… i zbog sebe,” šapnula mi je dok smo zajedno plakale u bolničkom hodniku.

Sve se dogodilo tako brzo. Prije samo tjedan dana, Ema je trčkarala po dvorištu kod bake u Travniku, smijala se dok je pokušavala uhvatiti leptira. A onda – visoka temperatura, hitna pomoć, dijagnoza: meningitis. Liječnici su se borili, ali bolest je bila brža.

“Gospođo Ivana,” rekao mi je doktor Jurić, “Ema više ne reagira na terapiju. Znam da vam je teško, ali želim vas pitati nešto što nijedna majka ne bi smjela čuti – biste li razmislili o donaciji njenih organa? Postoje druga djeca koja čekaju…”

Sjećam se kako sam zurila u njega, kao da govori na stranom jeziku. Kako mogu dati dio svog djeteta nekome drugome? Kako mogu pustiti Emu? Ali onda sam pogledala njezino mirno lice i sjetila se svih majki koje sjede uz bolničke krevete svojih mališana, moleći za čudo.

Dario nije mogao prihvatiti tu ideju. “Ne mogu… Ivana, ne mogu joj to učiniti!” vikao je kroz suze. “Naša Ema zaslužuje mir!”

“A što ako možemo spasiti drugo dijete?” pitala sam ga kroz knedlu u grlu. “Što ako netko drugi može gledati svoje dijete kako raste zahvaljujući našoj Emi?”

Noći su bile najgore. Sjedila sam uz njezin krevet i gledala kako joj prsa lagano poskakuju pod aparatom za disanje. U glavi su mi odzvanjale riječi doktora Jurića: “Vaša odluka može promijeniti živote.”

Na dan kada smo morali odlučiti, Ana me zagrlila i rekla: “Ivana, Ema će biti sunce za tuđu djecu. Njezino srce će kucati dalje.”

Potpisala sam papire drhtećom rukom. Dario nije mogao biti prisutan; otišao je iz bolnice i vratio se tek kasnije. Nikada mu nisam zamjerila – svatko tuguje na svoj način.

Kad su došli po Emu, sestre su tiho pjevale ‘Ti si moje sunce’. Držala sam njezinu ruku do posljednjeg trenutka. Osjećala sam kako mi srce puca na tisuću komadića.

Dani nakon toga bili su magloviti. Ljudi su dolazili i odlazili, donosili kolače i kavu, pokušavali nas utješiti riječima koje nisu imale smisla: “Vrijeme liječi sve”, “Bog ima plan”, “Ema je sada anđeo”. Samo sam željela vratiti vrijeme.

Jednog dana stiglo je anonimno pismo: “Zahvaljujući vašoj Emi, naš sin Luka danas diše bez aparata. Nikada nećemo moći dovoljno zahvaliti.” Plakala sam satima nakon toga – prvi put nisam plakala od tuge, nego od osjećaja da Ema živi dalje.

Dario i ja smo se udaljili. On nije mogao oprostiti ni sebi ni meni. Ponekad ga uhvatim kako gleda Emičine slike i tiho plače kad misli da ga ne vidim.

Ana me često zove iz Mostara: “Ivana, moraš živjeti zbog Eme. Ona bi to htjela.” Ponekad mislim da ću poludjeti od boli, ali onda pogledam nebo i zamislim Emu kako trči među oblacima, smije se i šalje sunčeve zrake drugim mališanima.

Najteže mi padaju rođendani i praznici. Ove godine nisam mogla otići na groblje – ostavila sam cvijeće na prozoru i zapalila svijeću kod kuće. Dario nije rekao ni riječ; samo me zagrlio i dugo nismo puštali jedno drugo.

Ponekad se pitam jesam li donijela pravu odluku. Jesam li imala pravo odlučiti o Emičinom tijelu? Ali onda pročitam pismo roditelja malog Luke ili vidim osmijeh na licu djeteta u parku i pomislim – možda Ema stvarno živi u njima.

Možda nikada neću prestati tugovati za svojom djevojčicom, ali znam da njezino sunce grije još nečiji život.

Što biste vi učinili na mom mjestu? Može li ljubav prema vlastitom djetetu biti toliko velika da ga pustite – za dobro drugih?