„Ako ne želiš sjesti za stol s mojom obitelji, samo skuhaj i postavi, pa idi!” – Moja borba za poštovanje u hrvatsko-bosanskoj obitelji

„Ako ne želiš sjesti s nama, Ivana, samo skuhaj i postavi, pa idi!” riječi su koje su mi zapele u grlu, kao da sam progutala kamen. Svekrva Mira me gledala hladnim očima, a za stolom je zavladala tišina. Dario je šutio, gledao u tanjur, kao da ga se sve to ne tiče. Tog trenutka sam znala da nešto u meni puca.

Bila je to obična subota, barem sam tako mislila. Pripremala sam sarme cijelo jutro, dok su Mira i njezina kćerka Sanja komentirale kako „mlade danas ne znaju ni kupus zarolati kako treba”. Nisam ništa rekla. Navikla sam na njihove sitne podbadanja otkad sam se udala za Darija. On je uvijek govorio: „Ma pusti ih, takve su žene ovdje, ne misle ništa loše.” Ali meni je svaka riječ bila kao ubod igle.

Kad smo sjeli za stol, Mira je počela: „Ivana, znaš li ti da je Dario navikao na bolje? Kod nas se uvijek jelo s mesom, a ne ovako štedljivo.” Pogledala sam Darija, ali on je samo slegnuo ramenima. Osjetila sam kako mi lice gori. Sanja je dodala: „Mama, pusti Ivanu, možda kod nje doma nisu imali više.”

Tada sam ustala i rekla: „Ako vam ne odgovara, mogu otići.” Mira me pogledala s podsmijehom: „Ako ne želiš sjesti s nama, samo skuhaj i postavi, pa idi!”

Te večeri nisam plakala pred njima. Otišla sam u kupaonicu i pustila vodu da nitko ne čuje moje jecaje. Dario je kasnije došao, tiho, kao lopov. „Ivana, nemoj raditi dramu. Znaš kakva je moja mama.”

Od tada izbjegavam svaku obiteljsku večeru. Pronalazim izgovore – glavobolja, posao, umor. Dario je sve nervozniji. „Ne možeš tako! To je moja obitelj!”

Jedne večeri došao je kući ljut: „Ivana, dosta! Ili ćeš doći sa mnom kod mojih ili… ili ne znam što ćemo dalje!”

Sjedila sam na rubu kreveta i gledala ga: „Dario, zar ti stvarno misliš da je normalno da me tvoja majka tretira kao sluškinju?”

„Ona je takva prema svima! I prema meni!”

„Ali ti si njezin sin! Ja sam samo… strankinja u vlastitoj kući.”

Dario je šutio. Otišao je van bez riječi.

Sljedećih dana osjećala sam se kao duh u vlastitom stanu. Nisam imala snage ni kuhati ni razgovarati. Moja prijateljica Lejla iz Sarajeva zvala me: „Ivana, nemoj im dozvoliti da te slome. Znaš kako je kod nas – svekrva uvijek misli da zna bolje, ali ti si ta koja živi s Darijem.”

Ali što kad Dario stoji na njihovoj strani?

Jednog dana Mira je došla nenajavljeno. Donijela je kolače i rekla: „Ivana, nisi bila kod nas dugo. Dario pati zbog toga.”

Pogledala sam je ravno u oči: „Miro, ja nisam vaša sluškinja. Ako želite da dolazim, želim poštovanje.”

Mira se nasmijala: „Poštovanje? Mlada si još da bi o tome govorila.”

Tada sam prvi put osjetila snagu u sebi: „Možda jesam mlada, ali nisam glupa.”

Mira je otišla uvrijeđena. Dario mi je kasnije rekao: „Sad si stvarno pretjerala.”

„Dario, ja više ne mogu ovako. Ili ćemo biti partneri ili… ili ću otići.”

Noći su prolazile bez sna. Razmišljala sam o svemu što sam ostavila zbog njega – svoj grad, prijatelje, posao. Došla sam u njegov svijet i pokušala se uklopiti, ali uvijek sam bila ona koja nije dovoljno dobra.

Jednog jutra probudila sam se i shvatila – ako nastavim šutjeti, izgubit ću samu sebe.

Pozvala sam Darija na razgovor.

„Dario, volim te. Ali ne mogu više biti netko tko nisam. Tvoja obitelj me ne mora voljeti, ali mora me poštovati. Ako to ne možeš razumjeti… možda nismo za zajedno.”

Dario je dugo šutio. Prvi put vidjela sam suze u njegovim očima.

„Ne želim te izgubiti”, rekao je tiho.

„Onda mi pomozi da budem svoja.”

Nije bilo lako. Trebali su mjeseci razgovora, svađa i suza dok nije shvatio koliko me boli kad me njegova obitelj gleda kao strankinju.

Danas još uvijek nije savršeno. Mira me i dalje gleda s visine, Sanja šuti kad dođem. Ali Dario sada stoji uz mene. Kad Mira nešto dobaci, on kaže: „Mama, dosta.”

Nisam pobijedila njihovu hladnoću, ali pobijedila sam vlastiti strah.

Ponekad se pitam – koliko žena oko nas šuti zbog mira u kući? Koliko nas žrtvuje sebe zbog tuđih očekivanja? Možda je vrijeme da progovorimo.