Ispovijed u 17:30: Kad molitva postane izgovor
“Opet ideš?” upitala sam Ivana dok je navlačio kaput, pogledom izbjegavajući moj. Sat je pokazivao 17:28. “Znaš da je misa u pola šest, Marija,” odgovorio je tiho, kao da se opravdava. U zadnjih mjesec dana, svaki dan ista scena: on izlazi, ja ostajem sama za stolom, gledam kroz prozor kako mu se silueta gubi niz ulicu prema crkvi sv. Ante.
Nisam odmah posumnjala. Nakon Uskrsa počeo je više pričati o vjeri, o tome kako ga nešto pritišće, kako mu treba mir. “Možda sam previše gruba bila zadnjih godina,” pomislila sam. “Možda mu stvarno treba duhovna obnova.” Prijateljica Snježana mi je rekla: “Pusti ga, Marija, bolje crkva nego birtija.” Klimnula sam glavom, ali u meni je nešto škripalo.
Nedjeljom smo još išli zajedno na misu, ali radnim danima on je išao sam. Počeo je nositi košulje koje inače čuva za posebne prilike. Jednom sam ga pitala: “Zašto si se tako središ za crkvu?” Samo se nasmijao: “Pa neću valjda pred Boga u trenirci.”
Jednog petka, dok sam slagala rublje, pronašla sam u njegovom džepu papirić s brojem telefona i imenom – Jasmina. Srce mi je preskočilo. Nisam znala nijednu Jasminu iz naše župe. Taj dan nisam mogla dočekati da se vrati kući. Kad je došao, bila sam ledena.
“Tko je Jasmina?” upitala sam bez uvoda.
Zastao je na vratima, zbunjen. “Kakva Jasmina?”
“Našla sam broj u tvojoj košulji. Ne laži me, Ivane.”
Sjeo je za stol, šutio minutu-dvije. Onda je rekao: “To je žena koja pomaže oko oltara. Ponekad joj pomažem nositi stvari iz sakristije.”
Nisam mu vjerovala, ali nisam imala dokaza. Noću nisam mogla spavati. Počela sam ga pratiti pogledom kad god bi izlazio iz kuće. U meni se miješala sramota i bijes – što ako svi znaju osim mene?
Jednog dana odlučila sam ga slijediti. Obukla sam kaput i krenula deset minuta nakon njega. U crkvi je bilo polumračno, mirisalo je na tamjan i svijeće. Ivan nije sjedio u klupi – stajao je sa strane, razgovarao s nekom ženom tamne kose. Smijali su se tiho, a ona ga je dotaknula po ruci kao da su stari znanci.
Stajala sam skrivena iza stupa, srce mi je tuklo kao ludo. Nisam mogla vjerovati što vidim – moj Ivan, koji nikad nije bio nježan ni prema meni pred ljudima, sada se smiješi drugoj ženi usred crkve.
Vratila sam se kući prije njega i čekala ga u mraku. Kad je ušao, upalila sam svjetlo.
“Vidjela sam te s njom,” rekla sam tiho.
Zaledio se na mjestu. “Nije ono što misliš…”
“Ne laži me više!” povikala sam, glas mi je zadrhtao.
Sjeo je i počeo pričati – kako se osjeća izgubljeno, kako mu nedostaje pažnja, kako ga Jasmina sluša i razumije. “Nisam ništa napravio, Marija, kunem ti se! Samo razgovaramo… Ona me podsjeća da još uvijek vrijedim nešto kao čovjek.”
Plakala sam cijelu noć. Osjećala sam se izdano i poniženo. Sljedećih dana kuća nam je postala hladna – razgovarali smo samo o nužnom: što treba kupiti, tko će platiti račune, kad će doći djeca na ručak.
Jednog dana došla mi je kći Ana: “Mama, što se događa s tobom i tatom? Više ne pričate normalno.” Nisam znala što reći – kako objasniti djeci da otac traži smisao života u tuđem društvu?
Počela sam preispitivati sebe – jesam li ja kriva? Jesam li ga zanemarila? Sjetila sam se svih godina kad smo zajedno gradili život: kredit za stan, ljetovanja na Jadranu kod njegove sestre Mirele, zajedničke večere uz televiziju… Kada smo prestali biti par?
Jedne večeri skupila sam hrabrost i sjela nasuprot njega.
“Ivane, što ćemo sad? Hoćeš li ostati ili otići?”
Gledao me dugo, oči su mu bile crvene.
“Ne znam,” rekao je iskreno. “Znam samo da ne želim više lagati ni tebi ni sebi.”
Te riječi su me pogodile jače od svega prije. Shvatila sam da moram odlučiti – hoću li ostati u braku iz navike ili ću pokušati pronaći sebe izvan ove boli?
Počela sam izlaziti s prijateljicama, upisala tečaj slikanja u kulturnom centru. Polako sam vraćala osmijeh na lice. Ivan još uvijek odlazi u crkvu – ali sada znam da ne mogu kontrolirati njegove izbore.
Ponekad ga uhvatim pogledom kako me gleda dok pijem kavu na balkonu – možda se pita gdje je nestala ona stara Marija koja ga je čekala s večerom svaki dan.
Ali ja više nisam ista žena.
Pitam vas – koliko puta ste oprostili iz navike? I gdje završava granica između vjere i izdaje?