Nevidljiva Baka: Cijena Moje Ljubavi
“Zašto me više nitko ne zove?” tiho sam šapnula sebi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, gledajući kroz prozor na prazno dvorište. Sunce je zalazilo iza stare kruške koju sam s mužem, rahmetli Ivanom, posadila prije četrdeset godina. Nekad je ovo dvorište bilo puno smijeha, dječjih koraka i mirisa svježe pečenih kiflica. Danas, osim škripanja vjetra i mog disanja, ništa se ne čuje.
Telefon je stajao na stolu, hladan i nijem. Prstima sam prelazila po tipkama, kao da ću tako prizvati neki znak života. Sjetila sam se kad je mala Lejla trčala prema meni s razbijenim koljenom, a ja sam joj ljubila ranu i tješila je: “Proći će, dušo, baka je tu.” Sada Lejla ima svoj stan u Zagrebu i posao u banci. Rijetko se javi. “Bako, nemam vremena, puno radim,” kaže kroz smijeh koji zvuči kao izgovor.
Moj sin Dario i snaha Amela često su govorili: “Mama, ne bismo mogli bez tebe. Ti si naše sve.” Kad su odlazili na posao, ja sam vodila unuke u školu, kuhala ručak, prala robu, slušala njihove tajne i brige. Nikad nisam tražila ništa zauzvrat. Samo da me vole. Samo da me ne zaborave.
Jednog dana, dok sam slagala veš u tišini, začula sam glasno lupanje na vratima. Srce mi je poskočilo od nade. Možda su došli! Otvorila sam vrata i ugledala susjedu Nadu. “Marija, jesi dobro? Nema te nigdje…”
“Dobro sam, Nado. Samo… malo sam umorna,” odgovorila sam, skrivajući suze.
Nada me pogledala onim pogledom koji sve zna. Sjela je za stol i natočila nam kavu. “Znaš, i meni je tako bilo kad su moji otišli u Njemačku. Prvo te trebaju svaki dan, a onda odjednom – tišina. Kao da si duh u vlastitoj kući.”
Nisam znala što reći. Samo sam klimnula glavom i gledala kako se para diže iz šalice.
Navečer sam pokušala nazvati Darija. Javio se nakon trećeg zvona.
“Mama? Što je sad?”
“Ništa, sine… Samo sam htjela čuti kako ste.”
“Mama, stvarno nemam vremena sad. Amela i ja imamo sastanak preko Zooma. Nazvat ću te kasnije.”
Kasnije nikad nije došlo.
Sjećam se dana kad je Amela rodila Lejlu. Cijelu noć sam sjedila u bolnici s termosicom čaja i molila Boga da sve prođe dobro. Kad su mi dali malu u ruke, srce mi je bilo puno kao nikad prije. Obećala sam sebi da ću biti najbolja baka na svijetu.
Godinama sam bila prva koja ustaje i zadnja koja liježe. Kad bi Lejla imala temperaturu, ja bih bdjela kraj nje cijelu noć. Kad bi Dario imao problema na poslu, ja bih ga tješila: “Sine, proći će i ovo.” Kad bi Amela plakala zbog svađe s mužem, ja bih joj kuhala čaj od kamilice i slušala bez riječi.
A sada? Sada sam samo glas na telefonu koji rijetko zazvoni.
Jednog petka odlučila sam otići do Lejle bez najave. Kupila sam joj omiljene kolače iz slastičarne kod tržnice i krenula tramvajem prema njenom stanu. Srce mi je tuklo od uzbuđenja – možda će se obradovati.
Kad sam stigla pred vrata, čula sam muziku i smijeh iznutra. Pozvonila sam.
Lejla je otvorila vrata iznenađena: “Bako? Što radiš ovdje?”
“Došla sam te vidjeti, dušo… Donijela sam ti kolače koje voliš.”
Pogledala me preko ramena: “Sad imam društvo… Možda drugi put?”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Dobro, samo… da znaš da mislim na tebe.” Ostavila sam kutiju na podu i otišla prije nego što su mi suze potekle niz lice.
Vraćajući se kući tramvajem među nepoznatim licima, osjećala sam se kao sjena. Nitko me nije primjećivao – ni Lejla, ni Dario, ni Amela… ni ljudi oko mene.
Tih dana počela sam sve češće razgovarati sama sa sobom. Ponekad bih uzela Ivanovu sliku i pričala mu: “Ivane, gdje si sad kad te trebam? Jesam li pogriješila što sam sve dala njima? Jesam li trebala više misliti na sebe?”
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je to Amela.
“Marija, možeš li nam pričuvati djecu ovaj vikend? Imamo poslovni put u Ljubljanu.”
Osjetila sam kako mi srce poskočilo od radosti – napokon će kuća opet biti puna! Ali onda me preplavio val tuge: opet me trebaju samo kad im nešto treba.
“Naravno, Amela,” odgovorila sam tiho.
Taj vikend bio je kao povratak u prošlost – smijeh djece, miris palačinaka, crtani filmovi na televiziji… Ali čim su ih roditelji pokupili u nedjelju navečer, opet je nastupila tišina.
Ponekad mislim da smo mi bake i djedovi kao stare slike na zidu – svi nas vole gledati kad im treba toplina doma, ali rijetko tko nas stvarno vidi.
Jedne noći sanjala sam Ivana kako mi govori: “Marija, nisi pogriješila što si voljela. Ali moraš naučiti voljeti sebe.” Probudila sam se s knedlom u grlu.
Sutradan sam otišla do parka i sjela na klupu među druge starije žene. Pričale smo o svemu – o djeci koja ne zovu, o unucima koji nemaju vremena… Shvatila sam da nisam sama u ovoj boli.
Možda će jednog dana Lejla shvatiti koliko ju volim. Možda će Dario poželjeti popiti kavu sa mnom bez žurbe. A možda ću naučiti biti sretna i sama sa sobom.
Pitam vas – koliko nas još sjedi za praznim stolovima čekajući poziv koji možda nikad neće doći? Jesmo li zaista nevidljivi ili samo previše tihi u svojoj ljubavi?