Liječnik koji je tražio novac prije pomoći: Priča o grižnji savjesti

“Ne mogu vas primiti bez uplate, gospodine. Pravila su pravila,” izgovorio sam hladnim glasom, gledajući čovjeka ispred sebe. Bio je to stariji gospodin, možda šezdesetih godina, lice mu je bilo iscrpljeno, a ruke su mu drhtale dok je pokušavao izvući novčanik iz poderane jakne. Iza njega je stajala djevojčica, njegova unuka, s ogromnim smeđim očima punim straha i nade. “Ali doktore, molim vas… ona ima visoku temperaturu već tri dana. Nemamo sada novca, ali vratit ću vam čim budem mogao. Kunem se u sve što imam,” prošaptao je, glas mu je pucao od nemoći.

Pogledao sam prema sestri Mariji, koja je samo slegnula ramenima. Pravila su bila jasna – bez uplate nema pregleda. U zadnje vrijeme sve češće su nam slali inspekcije, prijetili kaznama i oduzimanjem licence. Nisam mogao riskirati svoj posao zbog još jedne tužne priče. “Žao mi je, gospodine. Vratite se kad skupite novac,” rekao sam i okrenuo se prema sljedećem pacijentu.

Cijeli dan nakon toga nisam mogao izbaciti iz glave pogled te djevojčice. Zvao sam se Ivan, imao sam 38 godina i radio sam kao liječnik opće prakse u malom mjestu kraj Tuzle. Odrastao sam u skromnoj obitelji, otac mi je bio vozač autobusa, a majka prodavačica u Konzumu. Znao sam što znači nemati, ali s godinama sam otvrdnuo. Sustav nas je tjerao da budemo strogi, da gledamo kroz prste samo onima koji su imali veze ili novac.

Te večeri, dok sam vozio kući kroz beskrajne kolone i crvena svjetla, osjećao sam kako mi srce lupa jače nego inače. Kiša je lupkala po krovu auta, a brisači su škripali kao da me podsjećaju na svaki pogrešan korak tog dana. Kad sam stigao kući, supruga Ana me dočekala s pitanjem: “Jesi li opet kasnio zbog posla? Djeca su te čekala za večeru.” Samo sam kimnuo glavom i otišao pod tuš, pokušavajući saprati osjećaj krivnje koji se zalijepio za mene kao blato.

Noć je bila nemirna. Sanjao sam djevojčicu kako stoji pred vratima ambulante, drži plišanog medu i tiho plače. U snu sam joj pokušavao otvoriti vrata, ali ona su bila zaključana s druge strane. Probudio sam se sav u znoju.

Sljedećeg jutra došao sam ranije na posao. Prva vijest koju sam čuo bila je od sestre Marije: “Sjećaš se onog čovjeka od jučer? Njegova unuka je završila na hitnoj sinoć. Kažu da joj je stanje ozbiljno.” Osjetio sam kako mi se želudac okreće. “Zašto? Što joj je bilo?” pitao sam drhtavim glasom.

“Upala pluća. Predugo su čekali s liječenjem. Sad je na intenzivnoj,” rekla je tiho.

Nisam mogao sjediti mirno. Otišao sam do bolnice u Tuzli pod izlikom da moram nešto odnijeti kolegi. Na odjelu intenzivne njege zatekao sam djevojčicu priključenu na aparate. Njezin djed sjedio je pored kreveta, pogrbljen i slomljen.

“Doktore…” prepoznao me odmah. “Nisam vam zamjerio što ste nas vratili jučer. Znam da vi samo radite svoj posao… Ali znate, kad čovjek nema ništa osim ovog djeteta… onda bi dao i dušu za još jedan njen osmijeh.” Suze su mu tekle niz lice.

Nisam znao što reći. Osjećao sam se kao kukavica. “Žao mi je… Nisam smio tako postupiti,” promucao sam.

Djevojčica se probudila i pogledala me mutnim očima. “Hoću li moći opet ići u školu?” pitala je tiho.

“Hoćeš, mila… Samo moraš biti jaka,” odgovorio sam joj, ali nisam bio siguran vjerujem li u vlastite riječi.

Te noći nisam mogao spavati. Razmišljao sam o svim pacijentima koje sam odbio jer nisu imali novca ili vezu. Koliko ih je završilo kao ova djevojčica? Koliko ih nije imalo drugu priliku?

Sljedećih dana posjećivao sam ih svaki dan nakon posla. Donosio sam im voće, igračke i lijekove koje sam kupovao od svoje plaće. Djevojčica se polako oporavljala, ali djed je bio sve tiši i povučeniji.

Jednog dana došao sam i zatekao ga kako sjedi na klupi ispred bolnice. “Znate li vi, doktore, koliko puta sam molio Boga da mi uzme sve osim nje? Sad bih dao sve što imam da mogu vratiti vrijeme i doći ranije… Ali nisam imao kome platiti autobusnu kartu ni pregled…”

Sjeo sam pored njega i šutjeli smo dugo. U meni se lomilo sve ono što sam godinama potiskivao – bijes na sustav, na vlastitu slabost, na nepravdu koja nas okružuje.

Kad se djevojčica napokon vratila kući, posjetio sam ih s poklonima za početak škole. Djed me zagrlio bez riječi.

Od tog dana više nikada nisam tražio novac prije pomoći onima koji su očito bili u nevolji. Počeo sam surađivati s lokalnim humanitarnim udrugama i organizirao besplatne preglede za siromašne obitelji.

Ali rana koju nosim zbog te jedne odluke nikada neće zacijeliti do kraja.

Ponekad se pitam: Jesmo li mi liječnici postali samo produžena ruka birokracije ili još uvijek možemo biti ljudi? Koliko vrijedi jedan život kad ga mjerimo novcem?