Uvijek sam davala, ali sada više nemam mjesta u tvom životu – Ispovijest jedne majke o gubitku i razočaranju

“Ana, možeš li mi barem reći kad ćeš doći?” moj glas je drhtao dok sam stajala na pragu njezine sobe, gledajući je kako nemirno sprema torbu. Nije me ni pogledala. “Mama, rekla sam ti već sto puta, idem kod Lejle. Ne znam kad ću se vratiti.” Vrata su se zalupila prije nego što sam stigla išta reći. Ostala sam sama u hodniku, s rukama koje su još uvijek tražile zagrljaj koji nije došao.

Moje ime je Vesna. Imam 54 godine i cijeli svoj život sam posvetila Ani. Njezin otac, Dario, napustio nas je kad je imala samo šest godina. Sjećam se te noći kao da je jučer bila – kiša je padala po prozoru, a ja sam sjedila na rubu kreveta, držeći Anu u naručju dok je tiho plakala. Obećala sam joj tada da ću biti tu za nju, uvijek i zauvijek. Nisam znala koliko će to obećanje kasnije boljeti.

Radila sam dva posla – u školskoj kuhinji i kao čistačica u jednoj firmi. Svaki dinar koji sam zaradila išao je na Anu: knjige, tenisice, izleti, privatni satovi engleskog. Nikad nisam sebi kupila novu haljinu niti otišla na more s prijateljicama. Sve za nju. “Mama, svi u razredu imaju nove mobitele!” plakala je jednom kad je imala četrnaest godina. Iako sam znala da ne mogu priuštiti najnoviji model, posudila sam novac od sestre Mirele i kupila joj mobitel. “Hvala,” rekla je kratko i nestala u sobu.

Godine su prolazile, a Ana je rasla. Postala je lijepa djevojka, pametna i tvrdoglava. Uvijek sam bila ponosna na nju, ali nikad nisam znala kako joj prići. Svaki naš razgovor završavao bi šutnjom ili svađom. “Zašto uvijek moraš sve znati?” viknula bi kad bih pitala gdje ide ili s kim se druži. “Zato što te volim!” odgovarala bih, ali ona bi već bila daleko.

Kad je upisala fakultet u Zagrebu, srce mi se slomilo od ponosa i tuge istovremeno. Pomagala sam joj da se preseli u studentski dom, nosila joj zimnicu i čiste plahte svaki mjesec. “Mama, ne moraš dolaziti svaki put,” rekla bi mi dok bi nervozno gledala na sat. “Ali tko će ti skuhati sarmu? Tko će ti oprati robu?” pitala bih kroz smijeh koji je skrivao suze.

Prvi put kad nije došla kući za Božić, rekla mi je da ima previše posla oko ispita. Sjela sam za stol sama, gledajući praznu stolicu nasuprot sebe. Sjećam se kako sam slagala tanjure i vilice kao da će svakog trena ući kroz vrata. Nitko nije došao.

Godinama sam pokušavala pronaći način da joj budem bliža. Pisala sam joj poruke: “Jesi li dobro? Jesi li jela?” Odgovori su postajali sve kraći: “Dobro sam.” “Jesam.” “Ne brini.” Kad bi došla kući, razgovarali bismo samo o površnim stvarima – vremenu, cijenama u trgovini, susjedima. Nikad o onome što nas boli.

Jedne večeri, dok smo sjedile za stolom, skupila sam hrabrost: “Ana, jesi li sretna?” Pogledala me kao stranca: “Ne znam, mama. Možda bih bila sretnija da me ne gušiš tolikom brigom.” Te riječi su me pogodile kao nož. Nisam znala što reći pa sam samo šutjela.

S vremenom su naši razgovori postali rijetki i hladni. Ana je pronašla posao u Sarajevu i preselila se kod dečka Harisa. Nisam ga nikad upoznala – samo sam čula njegovo ime u prolazu. “Mama, nemoj dolaziti nenajavljeno,” rekla mi je jednom kad sam predložila da ih posjetim. “Imam svoj život sada.” Ostala sam sjediti na kauču s telefonom u ruci, pitajući se gdje sam pogriješila.

Mirela mi često govori: “Pusti je, Vesna. Djeca moraju sama naučiti letjeti.” Ali kako pustiti dijete koje si cijeli život držao za ruku? Kako prestati biti majka kad ti to srce ne dopušta?

Ponekad sanjam kako Ana dolazi kući i grli me kao nekad kad je bila mala. U tim snovima nema ljutnje ni šutnje – samo smijeh i toplina. Ali jutra su hladna i stvarnost me podsjeti da više nemam mjesta u njezinom životu.

Nedavno mi je poslala poruku: “Mama, dobro sam. Ne brini toliko.” Nisam joj odgovorila odmah. Prvi put u životu nisam znala što reći vlastitom djetetu.

Sjedim sada za stolom, pišem ovu ispovijest i pitam se: Je li moguće voljeti previše? Jesam li izgubila Anu jer sam joj dala sve što imam? Ili možda zato što nikad nisam naučila kako biti samo čovjek, a ne samo majka?

Možda će netko od vas razumjeti ovu bol – bol majke koja više nema kome dati svoju ljubav. Možda će netko znati odgovor na pitanje koje me proganja svake noći: Kako pustiti dijete koje više ne želi tvoju blizinu?

Možda ste i vi nekad bili Ana ili Vesna. Što biste vi učinili na mom mjestu?