Godišnjica iznenađenja koja je postala gorka
“Natalija, jesi li sigurna da će sve biti u redu?” upitala sam samu sebe dok sam postavljala stol za našu prvu godišnjicu braka. Srce mi je ubrzano kucalo od uzbuđenja i nervoze. Marko je bio na poslu, a ja sam imala cijeli dan da pripremim savršenu večeru. Na stolu su već bile svijeće, a miris pečenog lososa širio se kuhinjom. Sve je bilo spremno za savršenu večer.
No, u dubini duše, osjećala sam nemir. Možda je to bio osjećaj krivnje jer nisam obavijestila Marka o iznenađenju. Ili je to bio strah od nečega što nisam mogla definirati. Svejedno, odlučila sam ignorirati taj osjećaj i fokusirati se na večeru.
Dok sam završavala posljednje pripreme, zazvonio je telefon. “Natalija, draga, kako si?” začula sam poznati glas s druge strane linije. Bila je to Ana, moja svekrva. “Ana, dobro sam. Upravo pripremam večeru za Marka i mene,” odgovorila sam pokušavajući zvučati opušteno.
“Oh, kako divno! Možda bih mogla svratiti i pridružiti vam se?” rekla je Ana s onim tonom koji nije ostavljao prostora za odbijanje. Srce mi je potonulo. Ana i ja nikad nismo imale najbolji odnos. Uvijek je imala nešto za reći o tome kako vodim kućanstvo ili kako se brinem o Marku.
“Naravno, Ana,” odgovorila sam kroz stisnute zube. “Bit će nam drago da dođeš.” Zatvorila sam telefon i osjetila kako mi se oči pune suzama. Ovo je trebala biti naša večer, samo za nas dvoje.
Marko je stigao kući točno na vrijeme, s osmijehom na licu i buketom cvijeća u ruci. “Sretan ti prvi rođendan našeg braka!” rekao je i poljubio me nježno. “Sve izgleda predivno, Natalija. Hvala ti što si ovo organizirala.”
“Ima još nešto,” rekla sam s osmijehom koji je skrivao moju tugu zbog Aninog dolaska. “Tvoja mama će nam se pridružiti.” Vidjela sam kako mu se osmijeh lagano smanjuje, ali brzo se pribrao.
“Oh, pa to je… iznenađenje,” rekao je pokušavajući zvučati entuzijastično.
Ana je stigla ubrzo nakon toga, s velikim osmijehom i kutijom kolača u ruci. “Dragi moji, kako ste?” rekla je ulazeći u dnevni boravak kao da je kod kuće.
Večera je prošla u napetoj atmosferi. Ana nije propustila priliku da komentira moj izbor jela ili način na koji sam postavila stol. Marko je pokušavao održati razgovor laganim i ugodnim, ali bilo je jasno da mu nije bilo lako.
Nakon večere, dok smo sjedili uz kavu, Ana je počela pričati o nekim starim obiteljskim pričama koje su uključivale Marka i njegovu bivšu djevojku. Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama. Bilo mi je neugodno i povrijeđeno što bi netko mogao biti toliko bezobziran.
“Ana, možda bismo mogli razgovarati o nečem drugom?” rekla sam pokušavajući ostati smirena.
“Oh, naravno, Natalija,” odgovorila je s osmijehom koji nije dosegao njezine oči. “Samo sam mislila da bi bilo lijepo prisjetiti se starih vremena.”
Marko me pogledao s isprikom u očima, ali nisam mogla više izdržati. “Oprosti, moram na zrak,” rekla sam ustajući od stola.
Izašla sam van na balkon i duboko udahnula hladan zrak noći. Suze su mi tekle niz lice dok sam gledala u daljinu. Ovo nije bila večer kakvu sam zamišljala.
Nakon nekoliko minuta, Marko mi se pridružio vani. “Žao mi je zbog svega,” rekao je tiho.
“Nije tvoja krivica,” odgovorila sam kroz suze. “Samo… željela sam da ovo bude posebno za nas dvoje.”
“Znam,” rekao je i zagrlio me čvrsto. “Volim te i ništa neće promijeniti ono što imamo.”
Te riječi su mi donijele utjehu, ali gorčina večeri ostala je u meni.
Pitam se hoće li ikada doći dan kada će Ana shvatiti koliko njezine riječi mogu povrijediti? Možemo li ikada pronaći način da izgradimo odnos koji neće biti ispunjen napetostima? Možda vrijeme donese odgovore koje tražim.