Kad budućnost donese izazove – pravo lice obitelji: Moja priča o ljubavi, izdaji i borbi za dijete

“Ne možeš očekivati da ćemo svi žrtvovati svoj život zbog jednog bolesnog djeteta!” Nadine riječi odzvanjale su mi u ušima dok sam stajala u kuhinji, držeći se za stol da ne padnem. Jasmin je šutio, gledao kroz prozor, kao da ga se sve to ne tiče. Imala sam devetnaest godina kad sam se udala za njega, vjerujući da sam pronašla dom, sigurnost, ljubav. Nada je bila stroga, ali sam mislila da će me s vremenom prihvatiti kao kćer.

Sve se promijenilo onog dana kad smo iz bolnice došli s nalazima. Liječnik je rekao: “Vaše dijete ima Downov sindrom. Trebat će mu posebna briga.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši, ali još više kad sam vidjela hladnoću u Jasminovim očima i stisnute usne njegove majke. “To nije život za nas!” viknula je Nada. “Možda je bolje da razmislite o…” zastala je, ali svi smo znali što želi reći.

Nisam mogla vjerovati. Dijete koje sam nosila pod srcem, koje sam već voljela više od svega, za njih je postalo teret. Jasmin je šutio danima. Kad sam ga pitala što misli, samo je slegnuo ramenima: “Ne znam, Amela. Možda bi bilo lakše…”

Noći su postale beskrajne. Ležala sam budna, slušala tišinu kuće i osjećala se kao uljez u vlastitom životu. Jedne večeri, dok je kiša lupala po prozoru, skupila sam hrabrost i rekla: “Neću odustati od našeg sina. Ako vi ne želite biti dio toga, otići ću sama.” Nada me pogledala kao da sam poludjela: “I gdje ćeš? Kod svojih roditelja koji jedva sastavljaju kraj s krajem? S djetetom koje treba posebnu njegu?” Jasmin je gledao u pod.

Moji roditelji su živjeli u malom stanu u Sarajevu. Nisu imali puno, ali su imali srce. Kad sam im sve ispričala, mama je plakala i rekla: “Dijete moje, uvijek imaš dom ovdje.” Tata je šutio, ali me zagrlio jače nego ikad prije.

Odluka nije bila laka. Spakirala sam nekoliko stvari i otišla. Jasmin nije ni pokušao zaustaviti me. Nada je samo promrmljala: “Sama si to izabrala.” U srcu mi je gorjela bol, ali i inat.

Porod je bio težak. Moj sin, Adnan, rođen je sitan i krhak, ali kad me pogledao tim svojim bademastim očima, znala sam da ću za njega učiniti sve. Prve mjesece proveli smo po bolnicama, terapijama, čekali nalaze i slušali prognoze liječnika. Mama je bila uz mene svaki dan. Tata je šutke nosio vrećice s voćem i ponekad mi stisnuo ruku.

Jasmin se javio tek nakon tri mjeseca. “Kako ste?” pitao je preko telefona, glas mu je bio dalek. “Dobro smo,” odgovorila sam kratko. Nije pitao može li doći.

Godine su prolazile. Adnan je rastao sporije od druge djece, ali svaki njegov osmijeh bio mi je nagrada. Naučila sam ga hodati uz pomoć fizioterapeuta, naučila ga reći “mama” i “baka”. Ljudi su nas gledali na ulici – neki sažaljivo, neki s prezirom. Jednom me susjeda Senada pitala: “Zar ti nije bilo lakše ostaviti ga? Mlada si još…” Nisam joj odgovorila.

Najviše me boljelo kad bi Adnan pitao za oca. “Gdje je tata?” pitao bi dok bi gledao druge očeve u parku. Nisam znala što reći. Jasmin se pojavio tek kad je Adnan imao pet godina. Došao je s poklonom – autićem na baterije – i nespretno pokušao razgovarati s njim. Adnan ga je gledao zbunjeno.

Poslije tog susreta Jasmin mi je rekao: “Znaš… možda bih mogao više dolaziti.” Pogledala sam ga ravno u oči: “Gdje si bio svih ovih godina? Kad nam je bilo najteže? Sad kad vidiš da Adnan ima osmijeh i da smo preživjeli bez vas – sad bi dolazio?”

Nada nikad nije došla. Čula sam od zajedničkih poznanika da govori kako sam joj uništila sina i život. Nisam joj zamjerila – možda nikad nije znala voljeti drugačije.

Danas Adnan ima osam godina. Ide u školu za djecu s posebnim potrebama, ima prijatelje i voli crtati aute. Ja radim u udruzi koja pomaže roditeljima djece s teškoćama u razvoju. Naučila sam da snaga dolazi iz mjesta gdje misliš da si najranjiviji.

Ponekad se pitam – što bi bilo da sam ostala? Da sam poslušala Nadu ili Jasmina? Bi li Adnan bio samo još jedna tužna priča ili bi nestao u tišini njihove kuće? I pitam vas – koliko nas ima koji biramo ljubav umjesto straha? Koliko nas ima koji ne okrećemo glavu kad život postane težak?