Nisam tvoja dadilja, ja sam tvoja majka – Ispovijest jedne bake iz Sarajeva
“Nisam tvoja dadilja, Amra! Ja sam tvoja majka!” – povikala sam kroz suze, dok je mala Hana vukla moju suknju, a Amar plakao iz kolica. Amra je samo slegnula ramenima, uzela torbu i izašla iz stana, ostavljajući me samu s dvoje djece i osjećajem da sam nevidljiva.
Nikada nisam mislila da će mi starost donijeti ovakvu težinu. Kad sam prije dvadeset godina ispratila sina Adnana na fakultet u Zagreb, srce mi je bilo puno ponosa. Kad se vratio s diplomom i upoznao Amru, bila sam sretna što će imati nekoga uz sebe. Ali nisam znala da će moj život postati produžetak njihovih obaveza, a ja – rezerva za sve što ne stignu ili ne žele.
“Mama, možeš li danas pokupiti Hanu iz vrtića? Kasnim s posla.” “Mama, Amar ima temperaturu, možeš li ga pričuvati?” “Mama, treba nam da prespavaju kod tebe jer idemo na godišnjicu braka.” Svaki dan nova molba, svaki dan nova obaveza. Nikad pitanje: “Jesi li umorna? Treba li ti nešto? Kako si spavala sinoć?”
Moja prijateljica Zlata često kaže: “Samo reci ne!” Ali kako reći ne kad Hana potrči prema meni raširenih ruku i šapne: “Bako, volim te najviše na svijetu”? Kako reći ne kad Amar zaspi na mom ramenu, mirno dišući kao da je cijeli svijet siguran dok sam tu?
Ali tijelo me izdaje. Koljena bole, leđa pucaju, glava mi zuji od umora. Ponekad sjedim na kauču dok djeca crtaju i pitam se – gdje sam ja nestala? Kad sam posljednji put otišla kod frizera? Kad sam popila kafu s prijateljicama bez žurbe?
Jednog dana, dok sam spremala supu za Hanu jer joj je zubić rastao i nije htjela ništa drugo jesti, čula sam kako Amra razgovara s prijateljicom na telefonu:
“Ma super nam je s mojom svekrvom. Ona sve može – čuva djecu, kuha, pere… Prava pomoć!”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Pomoć? Nisam ja pomoć. Ja sam majka tvog muža. Ja sam baka tvoje djece. Ja sam žena koja je cijeli život radila u školi, podizala svoje dijete sama nakon što je muž poginuo u ratu. Nisam rođena da budem nečija dadilja.
Kad sam pokušala razgovarati s Adnanom, samo je odmahnuo rukom:
“Mama, znaš da nam puno značiš. Amra ima puno posla, ja radim duže… Djeca te vole. Zar ti nije drago što si im blizu?”
Drago mi je. Ali nisam više mlada. I ja imam svoje granice. I ja želim da me neko pita kako sam.
Jedne večeri, dok su djeca spavala kod mene jer su Amra i Adnan otišli na koncert, sjela sam za sto i napisala pismo koje nikada nisam imala hrabrosti dati:
“Draga Amra,
Volim tvoju djecu kao što volim svog sina. Ali nisam više snažna kao prije. Trebam malo vremena za sebe. Trebam da me vidiš kao osobu, a ne kao servis za vaše potrebe. Voljela bih da popijemo kafu kao dvije žene i porazgovaramo o životu, a ne samo o rasporedu čuvanja djece.
Tvoja svekrva, Aida”
Pismo stoji u ladici već mjesecima. Svaki put kad ga pročitam, srce mi zadrhti od straha – što ako se naljuti? Što ako me Adnan više ne zove? Što ako izgubim unuke?
Ali onda dođe dan kad više ne mogu ustati iz kreveta od umora. Tada shvatim da moram nešto promijeniti.
“Bako, hoćeš li mi pričati priču?” – pita Hana dok mi se uvlači pod ruku.
Pričam joj o Sarajevu prije rata, o svom djetinjstvu na Baščaršiji, o tome kako sam voljela crtati i sanjala da budem slikarica. Hana me gleda krupnim očima i pita: “Zašto nisi postala slikarica?”
Zašto nisam? Jer život uvijek traži nešto drugo od nas žena – prvo majka, onda radnica, pa baka… A kad dođe vrijeme za mene?
Jednog jutra skupila sam hrabrost i rekla Amri:
“Amra, volim svoju unučad više od svega, ali više ne mogu svaki dan biti tu. Treba mi malo vremena za sebe. Ako trebaš pomoć – tu sam kad mogu, ali nisam više u stanju sve sama.”
Gledala me šokirano, pa tiho rekla:
“Nisam znala da ti je toliko teško… Nikad nisi ništa rekla.”
Možda je to problem nas žena ovdje – šutimo dok ne puknemo.
Sada pokušavam pronaći ravnotežu. Više vremena provodim sa Zlaticom u parku, ponekad odem na izložbu ili pročitam knjigu. Djeca dolaze rjeđe, ali kad dođu – uživamo zajedno.
Pitam se: Koliko nas baka živi ovako – tiho noseći teret tuđih očekivanja? Kada ćemo naučiti reći: “I ja postojim! I meni treba ljubav i poštovanje!”