Između ljubavi i razuma: Kad srce želi, a život ne dopušta
“Opet kasniš, Emir!” viknula sam kroz poluotvorena vrata dok su mi ruke drhtale iznad štednjaka. Miris prepečenih jaja širio se kuhinjom, a u meni je ključala mješavina bijesa i tuge. “Znaš da Lejla ima priredbu danas!”
Emir je ušao, pogurenih ramena, s umornim osmijehom i pogledom koji je izbjegavao moj. “Znam, Amra… Ali gazda mi je opet kasno javio za smjenu. Nisam mogao ništa.”
To je bio naš život: stalna improvizacija, stalna opravdanja. Emir je već tri godine živio između svog podstanarskog stana na Ilidži i mog malog stana u Sarajevu. Nikad nije donio odluku da se preseli kod mene za stalno. Imao je dvoje djece iz prvog braka, a ja sam imala Lejlu iz svog. Naša djeca su se povremeno slagala, ali češće su se svađala oko sitnica – tko će prvi gledati crtiće, tko je pojeo zadnji komad čokolade.
Moja mama, Senada, nikad nije skrivala što misli o Emiru. “Dijete moje, ti si zaslužila bolje. On nema ni stalni posao ni krov nad glavom. Kako misliš graditi budućnost na ovome?”
Nisam imala odgovor. Voljela sam ga, ali svaki put kad bi došao s torbom u ruci i umornim pogledom, osjećala sam se kao da sam mu privremena stanica, a ne dom.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjeli smo na balkon. Zrak je mirisao na lipu i kišu. “Emire, dokle ovako?” pitala sam tiho.
Pogledao me s tugom. “Ne znam, Amra. Sve bih dao da mogu biti ovdje stalno. Ali znaš kakva je situacija – posao mi nije siguran, alimentaciju moram plaćati… Ne mogu ti obećati ništa.”
Te riječi su me zaboljele više nego što sam htjela priznati. U meni se lomila borba između srca i razuma. Sjećam se razgovora s prijateljicom Ivanom:
“Zašto ga ne ostaviš?” pitala me dok smo pile kafu u Titovoj ulici.
“Jer ga volim,” odgovorila sam kratko.
“Ali voliš li sebe dovoljno?” uzvratila je ona.
To pitanje me proganjalo danima.
Jednog dana Emir je došao ranije nego inače. Djeca su bila kod bake. Sjeli smo za stol, a on je izvadio papirić iz džepa.
“Našao sam novi posao u Mostaru,” rekao je tiho. “Ali to znači da ću biti još manje ovdje.”
Osjetila sam kako mi srce tone. “Što to znači za nas?”
Slegnuo je ramenima. “Ne znam. Ne želim te gubiti, ali ne mogu ti dati ono što zaslužuješ.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam Lejlu kako spava i pitala se kakav joj primjer dajem. Da li učim svoju kćer da pristaje na mrvice? Da čeka nekoga tko nikad neće biti potpuno njezin?
Sljedećih dana sve češće smo se svađali zbog sitnica: tko će pokupiti djecu iz škole, tko će platiti račune, zašto opet kasni… Jedne večeri Emir je otišao bez riječi nakon svađe oko novca. Nisam ga zvala. Nisam mu pisala.
Mama me zagrlila dok sam plakala u kuhinji. “Zaslužuješ nekoga tko će biti tu za tebe svaki dan, a ne samo kad mu odgovara,” šapnula mi je.
Prošli su tjedni prije nego što se Emir javio porukom: “Nedostajate mi.” Nisam odgovorila odmah. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir – iako bolan, bio je to mir odluke.
Na poslu su me kolege podržale. “Amra, nisi sama,” rekla mi je Jasmina dok smo zajedno ručale u menzi bolnice.
Počela sam više vremena provoditi s Lejlom – išle smo na izlete na Trebević, gledale filmove pod dekicom, smijale se sitnicama koje prije nisam primjećivala jer sam bila previše zaokupljena Emira čekanjem.
Jednog dana srela sam Emira na pijaci. Bio je s djecom iz prvog braka. Pogledali smo se i oboje smo znali – završilo je.
Dugo sam tugovala za onim što smo mogli biti. Ali danas znam da sam napravila pravi izbor – za sebe i za svoje dijete.
Ponekad se pitam: Je li ljubav dovoljna kad nema sigurnosti? Može li srce pobijediti svakodnevicu? Što biste vi učinili na mom mjestu?